Skip to navigation – Site map
Knjige

Vladavina zakona: đenovski dijalog

Odgovor Kristanu
Rule of Law: a Dialogue in Genoa. Reply to Kristan
Francisco J. Laporta
Translated by Anica Juretić and Luka Burazin
p. 101-104
This is a book review of:

Andrej Kristan, Vladavina zakona po Francisku Laporti. Mestoma prelahko dosegljivi, in vendar neuresničljivi vzor? Revus (2011) 16, 95–100.

This article is a translation of:
Vladavina zakona: genovski dialog

Abstract

In the paper the author replies to Kristan's critique of some of the arguments from his recently published book The Rule of Law (Madrid, Trotta, 2007). As a starting point, he emphasizes the fact that due to the nature of some practical concepts (e.g. authority, democracy, freedom, human rights, rule of law) it is impossible to clearly demarcate the pure conceptual analysis from the justificatory argumentation. However, he thinks his book is more a descriptive reconstruction of everything that is implicitly present in public institutions and their functioning that is founded on personal autonomy and, more generally, on the rule-of-law ideal. He refutes Kristan's objections that his claim that the rule of law is a moral idea, consisting of a certain number of requests that “have to be realized to the greatest possible degree”, makes the ideal vague and susceptible to a number of negative consequences and that in some cases his ideal of the rule of law is set too low, while in others it is unnecessarily utopian.

Top of page

Full text

  • 1 Francisco J. Laporta, El imperio de la ley, Madrid, Trotta, 2007.
  • 2 Andrej Kristan, Vladavina zakona po Franciscu Laporti. Mestoma prelahko dosegljivi, in vendar neure (...)

1Sa zadivljujuće kritičnom pozornošću i poznavanjem koje imaju mladi istraživači iz Odjela za pravnu kulturu Giovanni Tarello u Genovi, moju knjigu Vladavina zakona1 temeljito secira i Andrej Kristan.2 U svojoj recenziji Andrej otvara dva ozbiljna problema s pitanjem koje, u prvome redu, postavlja sebi – a onda i meni. Pita se je li u mojemu djelu riječ isključivo o opisnoj rekonstrukciji pojma onoga što danas nazivamo “vladavina zakona” ili je, naprotiv, riječ o normativnom zahtjevu načela, koja – s obzirom na to da proizlaze iz nekoliko moralnih postavki – moramo ispunjavati. Kako bih odgovorio na to pitanje, koje si u knjizi izrijekom ne postavljam, mogu najprije podsjetiti (a to čini i on) da – s time što u jednoj od napomena u knjizi izrijekom navodim poznatu Galliejevu teoriju o u svojoj biti spornim pojmovima – prihvaćam stajalište prema kojemu je zbog naravi nekih praktičnih pojmova (poput autoriteta, demokracije, slobode, ljudskih prava, vladavine zakona itd.) nemoguće jasno razlučiti čistu pojmovnu analizu od utemeljujućega argumentiranja. To je zato jer svaka pojmovna analiza već pretpostavlja određeno implicitno utemeljenje, a svako utemeljenje, svjesno ili nesvjesno, preuzima neku pojmovnu konfiguraciju onoga što se utemeljuje. To znači da utemeljenje unaprijed zacrta referentno polje samoga pojma pa je zato njegovo područje uporabe određeno onime što utemeljenje dopušta. To je doista rečeno donekle apstraktno, ali vjerujem da je razumljivo. I čini mi se da to obrazlaže zašto se knjigu može čitati na oba načina: samo kao formulaciju posljedica, koje objektivno (gledajući izvana) proizlaze iz nekog vrijednosnog stajališta, ili kao normativni prijedlog koji ide u korist tim posljedicama i proizlazi iz subjektivnog vrijednosnog stajališta (gledajući iznutra). Ne znam kojoj se od tih dviju perspektiva knjiga pripisuje, ali mislim da je riječ više o opisnoj rekonstrukciji svega onoga što je na implicitan način prisutno u javnim institucijama i u njihovu djelovanju, utemeljenom na osobnoj autonomiji i, još općenitije, na idealu vladavine zakona. Dakako, pribrajam se u one koji podupiru to etičko i političko načelo, a time i u zagovornike iz njega proizlazećih posljedica; ali u tom pogledu moje osobno stajalište mora biti nevažno. Čini mi se da bi se kostur knjige mogao čitati kao argument u obliku “ako..., onda...”. Tako pišem u uvodu: “Ako prihvatimo tu ideju [tu regulativnu ideju vladavine zakona], onda na neka pitanja treba odgovoriti na određeni način.” Ne znam stavlja li me to na stranu golog opisivanja ili normativnog predlaganja, ali mislim da to i nije toliko značajno – ni za Andrejeve prigovore, niti za raspravu o njima.

2Prvi od tih prigovora temelji se na jednoj od mojih tvrdnji: vladavina zakona je moralna ideja, sastavljena iz određenog broja zahtjeva koji “moraju biti ispunjeni u najvećoj mogućoj mjeri”. Na toj osnovi Andrej artikulira kritiku koja može dovesti čak do toga da ideal izgubi čitavo svoje značenje. To, naime, da je standard vladavine zakona “ovisan o uvjetima mogućega”, kaže Andrej, čini ga vrlo neodređenim idealom, što ima nekoliko nepovoljnih posljedica: pregledavanjem kritičkih ocjena koje ukazuju na činjenične situacije, katkada se, primjerice, suočavamo s većom popustljivošću prema nekim režimima ili institucijama određenih država i manjom popustljivošću prema drugima. Štoviše: u nekoj situaciji gdje je ono što je “moguće” učiniti vrlo malo ili praktično ništa, moglo bi se tvrditi da je zahtjevima vladavine zakona udovoljeno. Na to možemo gledati kao na neki perverzni oblik argumenta hrpe [sorites]: ako ćemo sastavne dijelove i zahtjeve vladavine zakona uklanjati zrno po zrno, jedan za drugim, bit ćemo prisiljeni zaključiti da je vladavina zakona prisutna i ako je bilo koji od zahtjeva toga ideala ispunjen u najmanjoj mjeri.

3Moguće je da taj argument apsurda ne možemo izbjeći. Kada tvrdim da mnoštvo normativnih i institucionalnih zahtjeva treba ispuniti u najvećoj mogućoj mjeri, nadovezujem se na stvarnost koju je teško izbjeći. Vladavinu zakona, kao etičko-političko-pravni ideal, tvori više sastavnih elemenata i mnogi od njih su takvi da ih se ne može točno odrediti. Kao primjer uzmimo neovisnost sudstva. Bilo bi veoma teško, ako ne i nemoguće, odrediti neko mjerilo na temelju kojega bi se moglo reći je li neki sudac neovisan ili nije. Ta mjerljivost situacija na koje se pojam odnosi čini mi se iluzornom. A isto vrijedi i za načela, poput načela diobe vlasti, ili za zahtjeve, poput zahtjeva da pravne norme budu razumljive, ili za obvezu da sudske odluke budu obrazložene ... Pri pokušaju mjerenja takvih stvari, neki politolozi upotrebljavaju mnoštvo varijabli, kojima pripisuju brojčane vrijednosti, iako ne smatram da je takvo postupanje potpuno uvjerljivo jer sâmo pripisivanje takvih vrijednosti nije ništa manje intuitivno ili točnije. Po mojemu mišljenju, najviše što možemo učiniti jest to da izaberemo neku državu kao model (npr. Njemačku) i da s njome uspoređujemo druge države, kako bismo potom mogli zaključiti jesu li te države pri ostvarenju vladavine zakona uspješnije ili manje uspješne od države-modela. Unatoč svemu, to sigurno nije ono na što me nagovara Andrej Kristan: da odredim “najniži standard udovoljenja kod kojega ne bismo mogli govoriti o vladavini zakona” (str. 191). Ne znam kako bi se takvo što moglo učiniti. Međutim, to ne znači da prihvaćam posljedice koje on iz toga izvodi: da u tom slučaju “ne bi bilo nijednog primjera koji ne bi spadao pod vladavinu zakona”. Ne dijelim taj argument hrpe [sorites] kad je riječ o većoj ili manjoj popustljivosti koju iskazujemo prema nekim državama i životnim situacijama, nego mislim da bi ta popustljivost mogla proizlaziti ne iz posebne rastezljivosti našega ideala već iz nekog kritičkog, posibilističkog stava koji nastoji ostaviti dio prostora za nadu u situacijama gdje bi strože zauzimanje za zahtjeve svih sastavnih elemenata vladavine zakona gotovo zaustavilo trenutni povijesni proces. Ne podcjenjujem takve primjere, ali razumijem da se otvara neki oblik kreditne linije za situacije – kao, primjerice, zadnjih mjeseci u arapskim državama – koje mogu dovesti do bitnih poboljšanja. Ipak, to nije nešto što bi relativiziralo naš pojam već je prije nešto što u političkom društvu spada u zadaću i uvjete kritičnosti.

4Andrej Kristan me u nastavku kritizira upravo zbog suprotnoga. Ne samo da je iz aspekta određenih situacija moj ideal vladavine zakona postavljen prenisko, nego je istodobno, iz aspekta drugih situacija, “nepotrebno utopijski”. U tom dijelu svoje kritike oslanja se na moju tvrdnju da vladavina zakona uspostavlja zahtjev po kojemu “svaka vlast mora biti predviđena i izvršavana u skladu s nekim brojem prije uspostavljenih ovlašćujućih pravnih normi”. Ne moram naglašavati da sam se nadovezao na onu staru težnju ka “vladavini zakona, a ne ljudi”, koja se nalazi u samoj srži ideala vladavine zakona i svih srodnih ideala (pravne države, načela zakonitosti itd.). U skladu s time, tvrdim da u nekom uređenju na temelju vladavine zakona svaka politička i pravna vlast mora biti predviđena i ovlaštena unaprijed uspostavljenim pravnim normama.

5Ne slažem se da taj zahtjev krši maksimu “obveznost pretpostavlja mogućnost”, kako to misli Kristan. Rekavši da u obzir trebamo uzeti “izvor vlasti i prava odnosno trenutak njihova nastanka” (str. 195), on upućuje prigovor nemogućnosti ispunjenja toga zahtjeva. Međutim, mislim da se je on ovdje možda prepustio vrlo raširenoj predrasudi: onoj koja pravo i vlast povezuje na, da se tako izrazim, “genetičan” način, tj. shvaćanju po kojemu je pravo nužno proizvod vlasti; shvaćanju po kojemu prije prava uvijek postoji neka vlast. Na podlozi te predrasude, primjerice, čitavo se vrijeme govori o postojanju neke fantazmagorične “izvorne, konstitutivne [ustavotvorne] vlasti” i stvarima slične naravi. I zato jer je, naravno, logično da ne može postojati “pravna” vlast ako prije ne postoji pravo, onda ta vlast nužno mora biti “faktična” – što netočnom čini tvrdnju da norme moraju postojati prije uspostave vlasti. A rečeno, unatoč svemu, vrijedi samo pod uvjetom da vrijedi i pretpostavka. Pa se pitam kako se je do te pretpostavke došlo. Sigurno ne putem povijesnih istraživanja koja bi pokazala da je u nekom trenutku stvarno postojala neka faktična vlast iz koje je proizašla pravna vlast. Takve spoznaje zasada još nemamo. Do pretpostavke je, dakle, mogla dovesti samo neka pojmovna presumpcija, a u svijetu presumpcija dopustljiva je takva misao da vlast prethodi pravu, kao i suprotna misao da pravo prethodi vlasti.

6Jedna napomena koja mi se svejedno čini pravilnom ona je u pogledu državnih udara. Moram priznati da sam se svojim argumentiranjem osobito suprotstavljao konzervativnim udarima. Sva moja politička socijalizacija odvijala se je u krugu diktatorskih sustava koji su bili uspostavljeni državnim udarima. I s idejom vladavine zakona radikalno isključujem legitimnost sličnih političkih avantura. Hitler, Mussolini, Franco, Pinochet i slični po toj su ideji moralno nepodobne osobe. Ista bi argumentacija očito mogla služiti i za isključenje spontanih revolucija (ako takve i postoje) koje pokušavaju ukloniti kakav nelegitiman politički sustav. Takvo mi se upozorenje čini potrebnim, a na njega mogu odgovoriti samo na dva načina. Prvo, da jednako tako nisam pristalica nasilnih revolucija; da mi se čini teškim prihvatiti obrazloženje po kojemu njihovi konačni ciljevi opravdavaju štetu koju neizbježno prouzročuju; da općenito mislim da imaju malo uspjeha u postizanju svojih ciljeva i da, iako ne namjerno, prouzročuju mnogo štete; i tomu slično. A moj bi drugi odgovor bio da ideal vladavine zakona ima i neke granice i da nije nemoguće zamisliti slučaj u kojemu bismo ga mogli ignorirati – kad o tome ovisi ispunjenje nekih ciljeva pravičnosti.

Top of page

Bibliography

Andrej KRISTAN, 2011: El laportiano imperio de la ley. Un ideal... ¿asequible y sin embargo irrealizable?. Analisi e diritto 2011, 189–197.

Francisco J. LAPORTA, 2007: El imperio de la ley. Madrid: Trotta.

Top of page

Notes

1 Francisco J. Laporta, El imperio de la ley, Madrid, Trotta, 2007.

2 Andrej Kristan, Vladavina zakona po Franciscu Laporti. Mestoma prelahko dosegljivi, in vendar neuresničljivi vzor?, Revus – Revija za evropsko ustavnost (2011) 16, 95–100; ili Andrej Kristan, El laportiano imperio de la ley. Un ideal... ¿asequible y sin embargo irrealizable?, Analisi e diritto 2011, 189–197.

Top of page

References

Bibliographical reference

Francisco J. Laporta, « Vladavina zakona: đenovski dijalog », Revus, 16 | 2011, 101-104.

Electronic reference

Francisco J. Laporta, « Vladavina zakona: đenovski dijalog », Revus [Online], 16 | 2011, Online since 10 December 2013, connection on 15 December 2017. URL : http://journals.openedition.org/revus/2144

Top of page

About the author

Francisco J. Laporta

Francisco J. Laporta San Miguel profesor je filozofije prava na Pravnom fakultetu Autonomnog sveučilišta u Madridu. Nekadašnji je direktor istraživačkog centra Centro de estudios políticos y constitucionales i nekadašnji član “venecijanske” Komisije za demokraciju kroz pravo pri Vijeću Europe. Između ostalog, član je upravnog odbora Međunarodnog udruženja za filozofiju prava i socijalnu filozofiju (IVR), član prestižnog Tampere kluba i važne međunarodne skupine za poredbenopravna istraživanja Bielefelder Kreis te suurednik bibliotečnog niza Law and Philosophy Library pri izdavaču Springer (prije Kluwer). Napisao je na desetine pravoznastvenih studija i nekoliko knjiga. Zadnja u nizu – El imperio de la ley. Una visíon actual (Madrid, Trotta, 2007.).

Top of page

Copyright

All rights reserved

Top of page
  • OpenEdition Journals