Skip to navigation – Site map
Contributions from the 1st Genova-Slavic Seminar in Legal Theory

Pravilo priznanja i nastanak pravnog sustava

The rule of recognition and the emergence of a legal system
Luka Burazin
p. 99–114
This article is a translation of:
The rule of recognition and the emergence of a legal system

Abstracts

The paper claims that the rule of recognition, given the way it is presented by Hart, cannot be a constitutive rule of any legal system as a whole, but rather a constitutive rule of (primary) legal rules as elements of a legal system. Since I take the legal system to be an institutional artifact kind, I claim that, in order to account for a legal system as a whole, at least two further constitutive rules, in addition to the rule of recognition as a token-element constitutive rule, are needed – one constitutive of legal officials and the other constitutive of a legal system as a token. However, given the central role the legal officials' practice occupies in establishing a particular instantiation or token of a legal system, I also claim that the rule of recognition cannot be understood as 'merely' a token-element constitutive rule but also as a legal system's implementation or concretisation rule.

Top of page

Full text

1 Uvod

1Prema Hartu, pravilo priznanja predstavlja temelje pravnog sustava. Sva ostala pravila u pravnom sustavu utvrdljiva su kao članovi pravnog sustava samo na temelju postojanja takvog pravila priznanja. S obzirom na to da se ostala pravila može prepoznati kao pripadajuća sustavu pravila samo kroz leće pravila priznanja, kaže se da se pravilom priznanja stvara jedinstvo među različitim pravilima.

  • 1 Unatoč činjenici da se ponekad tvrdi da pravilo priznanja ima i važnu epistemičku ulogu, K. Himma (...)

2Važnost koju Hart pridaje pravilu priznanja, kao i neke njegove karakterizacije u The Concept of Law, ukazuju na to da je pravilo priznanja prije svega pravilo na temelju kojega ostala pravila jesu pravna pravila. Njime se objašnjava postojanje pravno valjanih normi kao takvih. Pojmovna je isitina da zadovoljenje pravila priznanja konstituira normu kao pravo. Prema tomu, može se reći da pravilo priznanja ima važnu ontološku ulogu1 te da je po svojoj naravi konstitutivno pravilo. Pod 'konstitutivnim pravilom' ovdje podrazumijevam pravilo kojim se određuju određeni uvjeti koji trebaju biti ispunjeni u okviru određenog konteksta kako bi nešto imalo (smatralo se da ima) odnosnu statusnu funkciju ili da bi postojalo (smatralo se da postoji) nešto s odnosnom statusnom funkcijom. Da bi statusna funkcija bila nametnuta, odnosna zajednica treba kolektivno prihvatiti konstitutivna pravila. Ali u pogledu čega je pravilo priznanja konstitutivno? Konstituiraju li se njime samo pojedina pravna pravila kao članovi sustava ili pojedini pravni sustav kao cjelina? Iz onoga što o pravilu priznanja kaže Hart, može se zaključiti da ono sasvim sigurno služi barem prvoj funkciji. Ono je nedvojbeno konstitutivno pravilo pojedinih pravnih pravila kao elemenata sustava. Međutim, iako Hart to ne tvrdi (barem ne izrijekom), moguće je doći u iskušenje da se pravilo priznanja shvati kao konstitutivno pravilo pravnog sustava kao takvog.

  • 2 Dakako, dio onoga što tvrdim jest da je pravilo priznanja nedostatno da objasni empirijski (iskust (...)

3Ono što u radu tvrdim jest da pravilo priznanja, s obzirom na to kako ga je prikazao Hart, ne može biti konstitutivno pravilo nijednog pravnog sustava kao takvog, nego prije konstitutivno pravilo (primarnih) pravnih pravila kao elemenata pravnog sustava. Naime, tvrdim da se pravilom priznanja ne određuju uvjeti koji trebaju biti ispunjeni u okviru određenog konteksta kako bi postojao (smatralo se da postoji) pravni sustav, nego samo uvjeti koji trebaju biti ispunjeni u okviru određenog konteksta kako bi se nešto smatralo '(primarnim) pravnim pravilom'. Budući da polazim od toga da je pravni sustav institucionalna artefaktna vrsta, tvrdim i da su za objašnjenje pravnog sustava kao cjeline, uz pravilo priznanja kao token-elementarno konstitutivno pravilo, potrebna još dva konstitutivna pravila – jedno konstituirajuće u pogledu nositelja pravne vlasti i drugo konstituirajuće u pogledu pravnog sustava kao tokena.2 Međutim, s obzirom na središnju ulogu prakse nositelja pravne vlasti u uspostavljanju konkretnog primjerka ili tokena pravnog sustava, također tvrdim da se pravilo priznanja ne može razumjeti 'samo' kao token-elementarno konstitutivno pravilo nego i implementacijsko ili konkretizacijsko pravilo pojedinog pravnog sustava. Pod 'implementacijskim pravilom' ovdje podrazumijevam pravilo zadovoljenjem kojega autor tokena xi čini da uvjeti U iz tipskog konstitutivnog pravila Tx postoje.

4U radu prvo prikazujem (2. poglavlje) Hartovo objašnjenje pravila priznanja, zagovarajući interpretaciju pravila priznanja kao po svojoj naravi konstitutivnog pravila. Pri tome ukazujem na neke prigovore (glede načina na koji nositelji pravne vlasti stječu svoj pravni ili službeni status, članstva sâmoga pravila priznanja u pravnom sustavu, dostatnosti prihvaćanja od nositelja pravne vlasti za uspostavu pravila priznanja i temelja dužnosti običnih građana da se pokoravaju pravu) iz kojih proizlazi pitanje u pogledu čega je pravilo priznanja konstitutivno. Hartovo objašnjenje pravila priznanja potom (3. poglavlje) analiziram u odnosu na artefaktnu teoriju prava, izlažući tvrdnju o pravilu priznanja kao istodobno token-elementarnom konstitutivnom pravilu i implementacijskom pravilu pravnog sustava. Konačno (4. poglavlje), iznova razmatram neke od prigovora upućenih Hartovu objašnjenju pravila priznanja i nastojim pokazati da se interpretacija pravila priznanja dana u okviru artefaktne teorije prava s njima nosi mnogo bolje.

2 Pravilo priznanja kao konstitutivno pravilo

  • 3 Hart (1994: 95).

5Prema Hartovu objašnjenju, pravilo priznanja je posebna vrsta društvenog pravila koje tvori temelje pravnog sustava. Njegovo se postojanje očituje u načinu na koji nositelji pravne vlasti utvrđuju pravila svoga sustava, tj. pravo. Tako utvrđeno pravo je ono što Hart naziva primarnim pravilima o obvezama. S obzirom na to da je svako primarno pravilo valjano ako ga se može utvrditi ili priznati kao člana pravnog sustava sukladno kriterijima postavljenima pravilom priznanja, Hart te kriterije smatra konačnim kriterijima valjanosti. Činjenica da valjanost i članstvo svih primarnih pravila nekog sustava ima izvor u jednom pravilu daje pravilu priznanja posebnu sposobnost, naime sposobnost ujedinjavanja do tada nepovezanog skupa pravila u sustav pravila. Osiguravajući jedinstvo, što je razlikovno obilježje svakoga sustava, pravilo priznanja, kaže Hart, „uvodi /.../ ideju pravnog sustava“.3

  • 4 Hart (1994: 105).
  • 5 Hart (1994: 108).
  • 6 Ovaj je argument iznio Lamond. Vidi Lamond (2013: 114–115).
  • 7 Hart (1994: 109, 110 i 111).
  • 8 Lamond (2013: 115).

6Kako je već rečeno, pravilo priznanja ima i važnu konstitutivnu ulogu. Pitanje je samo što se to točno njime konstituira. Pravna pravila su najupadljiviji kandidati. Da pravilo priznanja konstituira pravna pravila može se zaključiti iz Hartova objašnjenja testa utvrđivanja i njegova stajališta o tome kako primarna pravila stječu svoj pravni status. Prvo, kriteriji (valjanosti) izloženi u pravilu priznanja nisu samo neko korisno sredstvo koje nam pomaže prepoznati da nešto negdje već postoji, nešto što prethodi tim kriterijima. Prema Hartu, kriteriji izloženi u pravilu priznanja dio su „testa za utvrđivanje što treba smatrati pravom“ (isticanje dodano).4 A taj se test najbolje očituje u načinu na koji nositelji pravne vlasti, npr. sudovi, „utvrđuju što treba smatrati pravom“ (isticanje dodano).5 Dakle, nije da pravna pravila samo bivaju utvrđivana tim kriterijima. Što je važnije, kriteriji kažu koja pravila trebaju biti pravna pravila. Unatoč načinu na koji se obično upućuje na kriterije valjanosti, njihov položaj u odnosu na pravna pravila čini ih više skupom obvezujućih zahtjeva nego pukim testom utvrđivanja. Drugi argument u prilog određivanju pravila priznanja kao konstitutivnog pravila temelji se na Hartovu stajalištu o načinu na koji primarna pravila stječu svoj pravni status.6 Prema Hartu, pravilo može steći svoj status pravnog pravila, pravila koje je član pravnog sustava, samo ispunjenjem kriterija predviđenih pravilom priznanja.7 Dakle, pravilo priznanja je ono na temelju čega svako pojedino (primarno) pravilo postaje pravno pravilo. Pravila nemaju pravni status prije nego im se takav status prizna sukladno kriterijima valjanosti postavljenima pravilom priznanja. Pravilom priznanja se, dakle, „pravilima dodjeljuje njihov status pravnih pravila“.8

  • 9 Hart (1994: 94).
  • 10 Hart (1994: 98 i 99).

7Osim njegove konstitutivne uloge u odnosu na pravila sustava, moguće je možda zamisliti i njegovu konstitutivnu ulogu u odnosu na pravni sustav kao takav. U potonjem slučaju, pravilo priznanja bilo bi pravilo na temelju kojega ne samo da pojedina pravila jesu pravila, nego i sustav tih pravila jest pravni sustav. Kada bi u pravilu priznanja postavljeni uvjeti postojali, postojao bi pravni sustav. Pravilo priznanja na taj bi način sustavu dodijelilo njegov status pravnog sustava. A ta slika, čini se, iako izrijekom neiskazana, zapravo prati pravilo priznanja. Budući da pravilo priznanja ima temeljnu ulogu u Hartovu objašnjenju postojanja pravnog sustava, to ne bi trebalo predstavljati iznenađenje. Hart, naravno, ne tvrdi da je pravilo priznanja konstitutivno pravilo pravnog sustava kao cjeline. Upravo suprotno, Hart tvrdi da uvođenje svakog od sekundarnih pravila (pravila priznanja, pravila mijenjanja i pravila presuđivanja) predstavlja samo korak iz predpravnog u pravni svijet, ili iz skupa običaja (primarnih pravila) u pravni sustav te da su samo sva sekundarna pravila uzeta zajedno dostatna da uređenje primarnih pravila pretvore u pravni sustav.9 Međutim, iako, za Harta, spoj primarnih pravila o obvezama i sekundarnih pravila priznanja, mijenjanja i presuđivanja predstavlja srce pravnog sustava, zajednica primarnih i sekundarnih pravila nije cjelina pravnog sustava.10

  • 11 Hart (1994: 95).
  • 12 Hart (1994: 100).
  • 13 Hart (1994: 111).

8Međutim, tvrdnja da pravilo priznanja ima konstitutivnu ulogu u odnosu na pravni sustav kao cjelinu mogla bi naći neku neuhvatljivu potporu u Hartovoj teoriji. Tako, primjerice, prema Hartu, pravilo priznanja, čak i kada se svodi samo na upućivanje na autoritativni tekst, „uvodi /.../ ideju pravnog sustava: jer pravila sada nisu samo zaseban nepovezani skup, nego su, na jednostavan način ujedinjena“ (isticanje dodano).11 Budući da je nužno obilježje pravnog sustava da je sustav a ne skup pravila, i budući da je pravilo priznanja ono koje može osigurati tu zajednicu pravila, može se reći da pravilo priznanja konstituira ne samo svako pojedino pravilo pravnog sustava nego i sustav kao takav. Drugu potporu za takovrsnu tvrdnju moguće je pronaći u Hartovu stajalištu da ako išta zaslužuje „biti nazivano temeljima pravnog sustava“ (isticanje dodano), to je onda „društvena situacija u kojoj je pravilo priznanja prihvaćeno i upotrebljava se za utvrđivanje primarnih pravila o obvezama“.12 Još se jednu potporu može naći u sljedećoj tvrdnji: „pravilo koje pruža kriterije za utvrđivanje ostalih pravila sustava doista se može smatrati određujućim obilježjem pravnoga sustava“ (isticanje dodano).13

9Bilo kako bilo, interpretacija Hartova pravila priznanja kao jedinog konstitutivnog pravila sustava kao cjeline nedvojbeno bi kršila načelo milosrđa (the principle of charity). Međutim, čini se da neki od prigovora koji se redovito upućuju Hartovu objašnjenju pravila priznanja prešutno zahtijevaju neko takvo pravilo, bilo da je riječ o pravilu priznanja samom (u reinterpretiranom obliku) ili nekoj drugoj vrsti pravila, koje bi bilo konstitutivno ne samo u pogledu primarnih pravnih pravila nego i sekundarnih pravnih pravila kao elemenata pravnog sustava ili pravnog sustava kao cjeline. Izraz „primarna pravila“ ovdje upotrebljavam za upućivanje na sve vrste pravila „prvoga reda“ u pravnom sustavu (bilo da je riječ o onima kojima se nameću dužnosti ili onima kojima se dodjeljuju prava), izuzev tri sekundarna pravila (pravila priznanja, mijenjanja i presuđivanja) kao pravila „drugoga reda“.

10Uzmimo, primjerice, prigovor da pravilo priznanja ne može objasniti zašto je ono (kao i druga dva sekundarna pravila) član pravnog sustava. Ako je pravni sustav zajednica primarnih i sekundarnih pravila i ako pravilo priznanja služi konstituiranju samo primarnih pravila sustava, onda mora postojati još neko pravilo koje bi bilo konstitutivno u pogledu sekundarnih pravila sustava. U tom je kontekstu čudno i to kako pravilo priznanja može osigurati zajednicu primarnih i sekundarnih pravila. Izlažući kriterije članstva za primarna pravila, ono nedvojbeno osigurava jedinstvo između različitih primarnih pravila sustava, ali ne može objasniti jedinstvo između primarnih pravila i, npr., sekundarnog pravila mijenjanja ili presuđivanja.

  • 14 Hart (1994: 80 i 97).

11Ili, da uzmemo drugi primjer – poznata dvojba glede toga što dolazi prvo, pravilo priznanja ili nositelji pravne vlasti. Ako pravna praksa nositelja pravne vlasti utemeljuje pravilo priznanja, onda nositelji pravne vlasti kao nositelji pravne vlasti trebaju postojati prije nastanka pravila priznanja. Njihova uloga nositelja pravne vlasti ne može biti konstituirana onim istim pravilom koje oni sâmi konstituiraju. A, prema Hartu, nositelji pravne vlasti (npr. zakonodavci ili suci) mogu steći svoju službenu ulogu samo na temelju nekog pravila.14 Možda bi se moglo ustrajati na tvrdnji da zakonodavci i suci stječu svoja službena svojstva na temelju pravila mijenjanja ili presuđivanja. To bi, međutim, podrazumijevalo da ta pravila prethode pravilu priznanja. Ipak, Hart uopće nije spomenuo kronološki red prema kojem je bilo koje od tih pravila uvedeno u sustav. Također, bilo bi i pojmovno pogrešno pretpostaviti njihovo prvenstvo u odnosu na pravilo priznanja jer je ono što zakonodavci i suci čine u skladu s pravilima mijenjanja i presuđivanja uvođenje promjena u odnosu na pravila utvrđena pravilima sustava i presuđivanje glede tih pravila, a što se ne može činiti ako pravilo priznanja koje izlaže kriterije valjanosti već ne postoji. Dakle, ako nositelji pravne vlasti ne stječu svoju službenu ulogu na temelju nekog od Hartovih sekundarnih pravila, onda opet postoji potreba za nekim drugim pravilom kojim se konstituira njihov službeni status i koje prethodi pravilu (priznanja) koje je konstituirano njihovom službenom praksom.

12Još jedan problem koji se često povezuje s pravilom priznanja odnosi se na pitanje zašto je prihvaćanje od nositelja pravne vlasti dostatno za utemeljenje pravila priznanja. Da je prihvaćanje pravila priznanja od nositeja pravne vlasti dostatno za njegov nastanak ne čini se problematičnim ako pravilo priznanja shvatimo kao konstitutivno samo u pogledu primarnih pravila sustava (tj. pravila 'prvoga reda'). Budući da su primarna pravna pravila elementi pravnog sustava kao cjeline, pravilo priznanja je konstitutivno samo u pogledu elemenata sustava. To pretpostavlja da je pravni sustav već konstituiran, što opet pretpostavlja da je određena skupina ljudi, na temelju nekog drugog konstitutivnog pravila, već stekla svoj status nositelja pravne vlasti. Stekavši status nositelja pravne vlasti, ta je skupina stekla službenu sposobnost da prakticira pravilo priznanja i tako postavi kriterije članstva za primarna pravna pravila njihova pravnog sustava.

13Konačno, postoji prigovor da pravilo priznanja ne može utemeljiti (pravnu) obvezu običnih građana da se pokoravaju pravu jer je to pravilo samo nositelja pravne vlasti. Ako je pravilo priznanja utemeljeno konvergentnom praksom ponašanja i kritičkim stavom prihvaćanja jedne skupine ljudi (nositelja pravne vlasti), ono ne može stvoriti dužnost pokoravanja pravu ni za jednu drugu skupinu ljudi osim te. Međutim, ta moguća skupina nositelja pravne vlasti ne bi mogla steći svoj službeni status da drugi ljudi, i mogući nositelji pravne vlasti i oni koji to nisu (obični građani), nisu prihvatili to da se moguće nositelje pravne vlasti smatra nositeljima pravne vlasti, s ovlašću da stvaraju pravo kojemu se mora pokoravati. Dakle, opet, u cilju objašnjenja normativnosti prava u pogledu svih članova odgovarajuće zajednice, mora postojati pravilo koje prethodi pravilu priznanja. Naravno, tomu je tako samo ako ne prihvatimo gledište prema kojem postoji neka moralna dužnost pokoravanja pravu ili da je pravo normativno na temelju različitih elemenata prava koji ljudima pružaju razloge za pokoravanje (poput ovlašćivanja na upotrebu prisilnih mehanizama izvršenja).

14Ti primjeri upućuju na dva važna zaključka. Prvo, Hartovo se pravilo priznanja ne može uspješno razumjeti kao (jedino) konstitutivno pravilo pravnog sustava kao cjeline. Drugo, ti primjeri izazivaju pojmovni problem. Ako je Hartovo objašnjenje pravila priznanja ispravno, onda trebaju postojati još barem dva konstitutivna pravila. Naime, jedno koje utemeljuje nositelje pravne vlasti i drugo koje uvodi početni pojam nekog pravnog sustava. Potonji ću zaključak razmatrati u idućem poglavlju, unutar teorijskog okvira artefaktne teorije prava.

3 Pravni sustav kao apstraktan institucionalni artefakt i njegova konstitutivna pravila

  • 15 Dio ovoga poglavlja temelji se na Burazin 2016: 5. pogl.
  • 16 O intencionalno-pojmovnoj teoriji artefakata, na kojoj temeljim svoju artefaktnu teoriju prava, vi (...)
  • 17 Za ovaj aspekt vidi Searle (1995: 44–45).
  • 18 O razlici između konkretnih i apstraktnih institucionalnih objekata vidi Thomasson (2003: 587–588) (...)

15Prema artefaktnoj teoriji prava, pravni sustav je apstraktan institucionalni artefakt.15 Pravni sustav je artefakt jer ga stvara autor (u pravilu skupni) koji ima odgovarajuću intenciju (koja proizlazi iz autorove skupne intencionalnosti) da stvori institucionalni artefakt „pravni sustav“, na temelju autorovog supstancijalnog i supstancijalno ispravnog pojma o tome što pravni sustav jest, pod uvjetom da ta intencija bude uglavnom uspješno ostvarena.16 Bivajući institucionalnim po svojoj prirodi, pravni sustav se razlikuje od 'običnih' artefakata (poput stolica, čekića ili satova) po tome što se temelji na pravilu i zahtijeva skupno priznanje (prihvaćanje) od odgovarajuće zajednice. To znači da inicijalno može biti stvoren samo ako postoji skupno priznanje odgovarajućih konstitutivnih pravila i da može postojati samo dok se to priznanje održava.17 Konačno, pravni je sustav apstraktan u smislu što nije stvoren nametanjem statusne funkcije 'pravni sustav' nijednom postojećem fizičkom objektu ili osobi, nego činjenjem činjenicom da pravni sustav postoji pod uvjetom da su ispunjeni određeni uvjeti.18 Naravno, činjenje činjenicom da pravni sustav postoji ostvaruje se putem skupnog priznanja (egzistencijalnog) konstitutivnog pravila kojim je postavljen skup uvjeta za postojanje pravnog sustava. Pravilo čijim skupnim priznanjem odgovarajuća zajednica čini činjenicom da pravni sustav postoji stvara kontekst u kojem može nastati primjerak pravnog sustava.

  • 19 S obzirom na to da, u načelu, nijedna osoba ne stvara pravni sustav počinjući od ničega, da pravni (...)
  • 20 Autorov pojam pravnog sustava je, dakako, 'neteorijski' ili 'praktični' pojam prava, konstitutivan (...)
  • 21 Možda bi se moglo učiniti previše ograničavajućim za teoriju prava kada bi se apriorno ograničila (...)
  • 22 Usporedi Thomasson (2003: 591–592).

16Skup uvjeta postavljen konstitutivnim pravilom pravnog sustava predstavlja dostatne uvjete postojanja pravnog sustava. S obzirom na to da je pravni sustav artefaktna vrsta, čini se da taj skup uvjeta postojanja uključuje barem skup uvjeta za bivanje artefaktom. On stoga uključuje i uvjet autorstva i uvjet intencije. Uvjet autorstva zahtijeva da postoji autor, skupno priznat kao takav od odgovarajuće zajednice, koji stvara pravni sustav.19 Uvjet intencije zahtijeva da taj autor ima određenu intenciju da stvori institucionalnu artefaktnu vrstu 'pravni sustav', da je ta intencija utemeljena na autorovom supstancijalnom pojmu pravnog sustava20 te da je u konačnici ta intencija uglavnom uspješno ostvarena.21 Budući da ti uvjeti određuju artefaktni značaj pravnog sustava, može se reći da se oni zapravo svode na inicijalni pojam pravnog sustava. To, nadalje, znači da pojam pravnog sustava koji dijeli odgovarajuća zajednica, putem skupnog priznanja konstitutivnog pravila pravnog sustava, ima stipulativnu ulogu kod utemeljenja 'naravi' pravnog sustava.22

  • 23 Odgovarajući pojam pravnog sustava koji dijeli zajednica je, kao i autorov pojam, 'neteorijski' il (...)
  • 24 Hart (1994: 103).

17Međutim, (skupni) pojam pravnog sustava koji zajednica dijeli ono je što određuje 'narav' pravnog sustava samo na prvoj razini. Odgovarajuća zajednica skupno priznaje da je nešto pravni sustav ako je stvoreno s intencijom da bude pravi član institucionalne artefaktne vrste 'pravni sustav'. To nedvojbeno zahtijeva da odgovarajuća zajednica ima barem neki (ma kako opći) pojam o tome što pravni sustav jest.23 Međutim, s obzirom na to da je pravni sustav, na kraju krajeva, artefakt, mora imati autora. Autor mora imati određene intencije. On također mora imati supstancijalni (i supstancijalno ispravan) pojam o tome što pravni sustav jest. Ispravnost njegova pojma prosuđuje se na temelju podudaranja skupnog pojma pravnog sustava koji dijeli zajednica i autorovog pojma pravnog sustava. Da bi autorov pojam bio ispravan, treba se barem supstancijalno poklapati s odgovarajućim pojmom pravnog sustava koji dijeli zajednica. Međutim, s obzirom na to da autor treba imati samo supstancijalan (i supstancijalno ispravan) pojam i s obzirom na to da taj pojam treba biti ostvaren samo uglavnom uspješno, može se reći da se konačna zbiljska 'narav' (značaj) proizvedenog pravnog sustava, na drugoj razini, ipak oblikuje intencijama njegova autora (i onih koji pravni sustav održavaju). Dakako, osim što je važan za stvaranje pravnog sustava, (skupni) pojam koji dijeli odgovarajuća zajednica važan je i za njegovo postojanje. Pravni sustav postoji samo dok ga odgovarajuća zajednica skupno priznaje kao pravni sustav ili samo dok se autorove intencije barem uglavno poklapaju sa (skupnim) pojmom pravnog sustava koji dijeli zajednica. To je u skladu s Hartovom tvrdnjom da u slučaju općeg nepoštovanja pravila sustava treba reći „da se sustav, kad je riječ o novom sustavu, nikada nije ni utemeljio kao pravni sustav određene skupine, ili, kad je riječ o već utemeljenom sustavu, da je on prestao biti pravni sustav dotične skupine“.24 Iz toga proizlazi da bi neka osoba ili skupina osoba mogla stvoriti novi sustav pravila koji bi imao svoje pravilo priznanja, ali koji zapravo ne bi bio pravni sustav određene skupine jer bi na djelu bilo opće nepoštovanje njegovih pravila. Prema artefaktnoj teoriji prava, autori i njihove intencije nedvojbeno bi postojali, ali ne bi postojao i institucionalni artefakt jer bi izostalo skupno priznanje od odgovarajuće skupine.

18Pa kako se dakle u ovo objašnjenje uklapa Hartovo pravilo priznanja? Funkcija je pravila priznanja da omogući postojanje primarnih pravnih pravila (tj. pravila 'prvoga reda') pravnog sustava. Međutim, unatoč činjenici da je navedeno pravilo konstitutivno u pogledu svih pravnih pravila sustava, ono je konstitutivno u pogledu svakog pojedinog pravnog pravila, a ne u pogledu pravnog sustava kao takvog. Ako uzmemo da je pravni sustav sustav pravila, pravilo priznanja bi se najbolje moglo shvatiti kao konstitutivno pravilo elemenata pravnog sustava. Ono bi se moglo formulirati na sljedeći način:

Za svako pravilo x, mi (nositelji pravne vlasti) skupno prihvaćamo da se x, ako ispuni određene uvjete U, smatra pravnim pravilom našeg pravnog sustava.

  • 25 Hart (1994: 95).
  • 26 Hart (1994: 94).
  • 27 Hart (1994: 95 i 111).

19Uvjeti U koje x treba ispuniti kako bi ga se smatralo pravnim pravilom mogu uključivati, npr., činjenicu da je određeno pravilo dio nekog autoritativnog teksta pravila, da ga je donijelo točno određeno tijelo, da se dugo običajno prakticira ili da je povezano sa sudskom odlukom.25 Ti uvjeti, dakako, pretpostavljaju pojam pravnog pravila koji dijele nositelji pravne vlasti jer se njima točno određuje, kako kaže Hart, „neko obilježje ili obilježja koja se, ako ih dotično pravilo posjeduje, uzimaju kao presudan znak to da je riječ o pravilu skupine koje treba biti podržano društvenim pritiskom koji ona vrši“,26 tj. da je ono 'pravno' pravilo. Međutim, uvjeti određeni pravilom priznanja pretpostavljaju i pojam pravnog sustava koji dijele nositelji pravne vlasti. Jer, prema Hartu, pravilo priznanja, čak i svom najjednostavnijem obliku (onome koji se svodi isključivo na upućivanje na autoritativan tekst) uvodi „ideju pravnog sustava“ te može biti shvaćeno kao „određujuće obilježje pravnog sustava“.27 Ako ostanemo u okviru Hartove teorije, razumno je pretpostaviti da pojam pravnog sustava koji dijele nositelji pravne vlasti uključuje barem sljedeća dva obilježja: da je pravni sustav sustav valjanih pravnih pravila, tj. pravila koja su članovi jednog te istog sustava pravila, te da je pravni sustav strukturiran kao zajednica primarnih i sekundarnih pravnih pravila. Međutim, budući da je, za Harta, pravilo priznanja konačno pravilo u pravnom sustavu, neodgovorenim ostaje pitanje kako nositelji pravne vlasti (npr. suci ili zakonodavci), u čijoj se praksi sastoji zbiljsko postojanje pravila priznanja, stječu svoj status nositelja 'pravne' vlasti. Čini se da je, u cilju objašnjenja nastanka nositelja pravne vlasti i izbjegavanja problema kružnosti (dvojbe glede toga kako pravilo priznanja može objasniti nositelje pravne vlasti kada je upravo praksa nositelja pravne vlasti ta koja konstituira navedeno pravilo), potrebno konstitutivno pravilo sljedećeg oblika:

U pogledu te skupine ljudi z, skupno priznajemo da se z smatra nositeljima pravne vlasti.

  • 28 Searle (1995: 114) i Searle (2010: 6-11). Primijetimo da Searleove „deontičke vlasti“ uključuju i (...)
  • 29 Naravno, moguće je tvrditi da druga situacija pravo čini legitimnim (ili legitimnijim) sustavom pr (...)

20Prema Searleovoj teoriji izgradnje društvene zbilje, 'nositelji pravne vlasti' kao institucija u nekom kontekstu K mogu biti stvoreni jedino ako postoji skupna intencionalnost kojom se nekoj skupini ljudi nameće poseban status, onaj 'nositelja pravne vlasti', (te, posljedično, funkcija s određenim „deontičkim vlastima“, tj. pravima, ovlaštenjima, dužnostima, obvezama, itd.).28 I to vrijedi bez obzira na to kako se skupinu početno razabralo – je li se skupina sama odijelila kao nositelji pravne vlasti na temelju sile ili su je takvom priznali drugi.29 Skupna intencionalnost potrebna za nametanje statusa nositelja pravne vlasti iskazuje se putem skupnog priznanja određene skupine kao one koja ima taj poseban status. Oni koji tu skupinu skupno priznaju kao nositelje pravne vlasti su obični građani (adresati pravila koja proizvode nositelji pravne vlasti) kao i sami potencijalni nositelji pravne vlasti. Nametanjem statusa nositelja pravne vlasti određenoj skupini, članovi odgovarajuće zajednice dodjeljuju toj skupini posebne funkcije s odgovarajućim „deontičkim vlastima“: funkcije utvrđivanja, stvaranja, mijenjanja i primjenjivanja prava.

21Međutim, kako bi nametnula statusnu funkciju nositelja 'pravne' vlasti nekoj skupini osoba te joj pripisala određene 'deontičke vlasti', nužno je da odgovarajuća zajednica već dijeli barem neki opći pojam ili ideju o tome što 'pravo' ili 'pravni sustav' i 'pravno' jest. Nadalje, s obzirom na to da su pravni sustavi institucionalni artefakti, prethodno treba postojati prikladno konstitutivno pravilo koje određuje skup uvjeta koji trebaju biti ispunjeni kako bi pravni sustav postojao. Takvo je, dakako, pravilo čijim skupnim priznanjem odgovarajuća zajednica čini činjenicom da nešto ima statusnu funkciju 'pravni sustav', stvarajući tako kontekst u kojem može nastati primjerak pravnog sustava. To konstitutivno pravilo možemo formulirati na sljedeći način:

Mi (skupno) priznajemo da, ako uvjeti U postoje, onda postoji pravni sustav.

22Kako je već rečeno, uvjeti određeni konstitutivnim pravilom pravnog sustava (koji se zapravo svode na pojam pravnog sustava) uključuju barem uvjete koji trebaju biti ispunjeni kako bi postojao institucionalni artefakt 'pravni sustav', ali mogu uključivati i druge uvjete. Tako uvjeti U iz konstitutivnog pravila pravnog sustava mogu varirati od jednostavnog zahtjeva da bilo što što skupina ljudi koju zajednica (skupno) prizna svojim nositeljima pravne vlasti smatra pravnim sustavom jest pravni sustav do podrobnijih i informiranijih uvjeta postojanja pravnog sustava (npr., da je ukupnost pravila koja nositelji pravne vlasti smatraju pripadajućima pravnom sustavu pravni sustav ili da je pravni sustav bilo što što nositelji pravne vlasti smatraju pravnim sustavom, dok god su oni sami njime pravno ograničeni ili pod uvjetom da pravni sustav podržava ljudska prava, izražava načelo vladavine prava, itd.). Pojam prava je, napokon, pojam artefakta, a s obzirom na to da su artefakti podložni mijenjanju (ovisno o ljudskim interesima), i njihovi se pojmovi mogu mijenjati.

  • 30 Hart (1994: 100).
  • 31 Finnis (1984: 284).

23Na taj način, skupno priznajući konstitutivno pravilo pravnog sustava, odgovarajuća zajednica određuje 'narav' svoga pravnog sustava. To je, međutim, određivanje samo na prvoj razini. Odgovarajuća zajednica tako izlaže opću ideju svoga pravnog sustava, ali ga još uvijek ne oprimjeruje. Da bi nastao primjerak pravnog sustava netko mora konkretizirati ili implementirati opću ideju (tj. netko mora dovesti do toga da uvjeti U iz konstitutivnog pravila pravnog sustava postoje). Budući da odgovarajuća zajednica ovlašćuje nositelje pravne vlasti da utvrđuju, stvaraju, mijenjaju i primjenjuju pravo, može se reći da su nositelji pravne vlasti pravi autori određenog primjerka ili tokena pravnog sustava. A ako su nositelji pravne vlasti doista autori pravnog sustava, skupno priznati od odgovarajuće zajednice kao imatelji statusne funkcije 'nositelji pravne vlasti' (funkcije koja podrazumijeva odgovarajuće „deontičke vlasti“ utvrđivanja, stvaranja, mijenjanja i primjenjivanja prava), ne bi trebalo biti pogrešno pretpostaviti da oni svoje prakse hoće kao prakse koje izvršavaju s obzirom na ispunjavanje njihove službene uloge. Iskaz njihove intencije da postupaju na taj način najviše se može razabrati u njihovom smatranju svojih obrazaca ponašanja pravilom – pravilom (priznanja) koje, prema Hartu, čini temelje pravnog sustava.30 Stoga se može reći da je njihova intencija intencija stvaranja pravnog sustava. Dakle, konstitutivno pravilo pravnog sustava, priznato od odgovarajuće zajednice, stvara kontekst u kojem se praksa nositelja pravne vlasti kao autora pravnog sustava, koja za posljedicu ima nastanak pravila priznanja i ostalih sekundarnih pravila, može razumjeti kao konkretiziranje ili implementiranje općeg pojma pravnog sustava koji zajednica dijeli i određivanje 'naravi' pravnog sustava na drugoj razini. Jer, kako kaže Finnis, “osnovna ideja (recimo klijentova narudžba) kontrolira stvaranje artefakta, ali ga ne određuje potpuno, a dok on nije potpuno određen artefakt ne postoji ili je nepotpun“.31

  • 32 Hart (1994: 95 i 111).

24Pravni sustav stječe svoje glavno obilježje (naime, da je sustav pravila) putem pravila priznanja. Jer pravilo priznanja ujedinjuje do tada nepovezani skup pravila u sustav pravnih pravila. I to je kontekst s obzirom na koji treba tumačiti Hartovu tvrdnju da pravilo priznanja uvodi „ideju pravnog sustava“ te da ga se može shvatiti kao „određujuće obilježje pravnog sustava“.32 Budući da su pravni sustavi institucionalni artefakti, koji za svoje postojanje trebaju skupno priznanje, pravilo priznanja samo, naravno, nije dostatno da stvori pravni sustav. Kako bi ispunilo svoju ulogu konstituiranja pravnih pravila kao elemenata (članova) sustava pravila, dajući tako oblik postojećem pravnom sustavu, pravilu priznanja potreban je kontekst poput onoga koji se uspostavlja praksom priznavanja toga što se smatra pravnim sustavom i tko se smatra nositeljem pravne vlasti, a što je praksa odgovarajuće zajednice. Stoga, uz pravilo priznanja kao token-elementarno konstitutivno pravilo, koje prakticiraju nositelji pravne vlasti, potrebna su još barem dva konstitutivna pravila – konstitutivno pravilo određenog pravnog sustava i konstitutivno pravilo nositelja pravne vlasti u tom pravnom sustavu, koja prakticira odgovarajuća zajednica, tj. zajednica čiji su članovi adresati pravnih pravila njezina pravnog sustava. Međutim, budući da su nositelji pravne vlasti autori pravnog sustava te da oni konkretiziraju pojam pravnog sustava koji dijeli zajednica uglavnom putem pravila priznanja, može se reći da pravilo priznanja nije 'samo' token-elementarno konstitutivno pravilo, nego i implementacijsko ili konkretizacijsko pravilo pravnog sustava.

4 Preispitivanje nekih prigovora glede Hartova objašnjenja pravila priznanja

25U 2. poglavlju ukazao sam na četiri prigovora koji se često upućuju Hartovu objašnjenju pravila priznanja. Analiza svakog od njih pokazala je da pravilo priznanja samo nije dostatno da u cijelosti objasni ono za što bi se moglo pretpostaviti da bi trebalo objasniti. Tako je, primjerice, pokazano da pravilo priznanja, onako kako ga je zamislio Hart, nije sposobno objasniti zašto je ono, ili ostala sekundarna pravila, član pravnog sustava, ili objasniti status nositelja pravne vlasti, ili objasniti zašto je prihvaćanje od nositelja pravne vlasti dostatno za njegov nastanak, ili zašto obični građani imaju dužnost pokoravati se pravu. Međutim, nakon uvođenja nekoliko osnovnih teorijskih alata artefaktne teorije prava u 3. poglavlju, sada je moguće preispitati spomenute prigovore. Budući da je pitanje objašnjenja statusa nositelja pravne vlasti već bilo razmotreno u prethodnom poglavlju, ovdje ću se pozabaviti preostalim trima prigovorima i pokušati pokazati kako dodatna konstitutivna pravila, utvrđena kao nužni uvjeti za nastanak pravila priznanja i određenog primjerka (tokena) pravnog sustava, zajedno s ukupnim okvirom artefaktne teorije prava, mogu pružiti uvjerljivije odgovore.

26Započnimo s problemom objašnjenja činjenice da su sekundarna pravila (tj. pravila drugoga reda), uključujući pravilo priznanja, članovi sustava pravnih pravila. Sukladno konstitutivnom pravilu određenog pravnog sustava, odgovarajuća zajednica skupno priznaje da, ako se ispune određeni uvjeti, 'pravni sustav' postoji. Kako je već rečeno, ti uveti, u svom najjednostavnijem obliku, mogu odrediti da je pravni sustav što god nositelji pravne vlasti smatraju pravnim sustavom, ili mogu biti razrađeniji, određujući, npr., da je ukupnost pravila koja nositelji pravne vlasti smatraju pripadajućima pravnom sustavu pravni sustav. Skup pravila koja nositelji pravne vlasti nedvojbeno smatraju onima koja oblikuju pravni sustav jesu primarna pravila (tj. pravila prvoga reda). Izvršavajući svoju temeljnu funkciju prema pravilu priznanja, nositelji pravne vlasti utvrđuju određena pravila kao primarna pravna pravila sustava. Međutim, primarna pravna pravila ne iscrpljuju popis pravila koja pripadaju pravnom sustavu i koja ga, stoga, oblikuju. Popis uključuje i sekundarna pravila. Dakle, ono što treba dokazati jest da nositelji pravne vlasti, osim primarnih pravila, i sekundarna pravila smatraju pravnim pravilima koja pripadaju sustavu pravila. Zbog gore objašnjenih razloga, to je nemoguće dokazati pozivanjem na pravilo priznanja. Prema Hartu, sekundarna pravila ne nastaju isključivo iz određenog obrasca ponašanja koji slijede nositelji pravne vlasti. Osim toga, nositelji pravne vlasti trebaju imati specifičan kritički stav prihvaćanja u pogledu tog obrasca ponašanja, koji podiže navedeni obrazac na razinu javnog standarda kojega bi se oni trebali pridržavati. Dakle, ono što nositelji pravne vlasti zapravo čine jest da smatraju svoj obrazac ponašanja pravilom. No smatraju li oni takvo pravilo pravnim pravilom i pravilom koje pripada njihovom pravnom sustavu? Budući da se sekundarna pravila sastoje od pravnih vlasti i dužnosti (utvrđivanja, stvaranja, mijenjanja i primjenjivanja prava) pripisanih skupini ljudi na temelju skupnog priznanja konstitutivnog pravila od strane odgovarajuće zajednice, na temelju kojega ta skupina stječe svoju statusnu funkciju 'nositelja pravne vlasti', onda dotična pravila ne mogu biti ništa drugo nego pravna pravila. Dakle, ono što tim pravilima daje status pravnih pravila jest narav deontičkog sadržaja sekundarnih pravila sustava, pripisanog putem pravila konstitutivnog u pogledu nositelja pravne vlasti. Nadalje, kako je već rečeno, pravilo priznanja pretpostavlja neki pojam pravnog sustava koji dijele nositelji pravne vlasti (kao autori pravnog sustava), koji pojam vjerojatno uključuje razumijevanje posebne strukture pravnog sustava, u smislu zajednice primarnih i sekundarnih pravnih pravila, od strane nositelja pravne vlasti. Konačno, ako obični građani pravila koja određuju izvore prava ili ovlašćuju nekoga da donosi nova pravna pravila ili autoritativne odluke u pravnim sporovima redovito smatraju pravnim pravilima, teško je poreći da nositelji pravne vlasti postupaju na isti način, tj. da i oni ta pravila smatraju pravnim pravilima i članovima svoga pravnog sustava.

  • 33 Hart (1994: 114).
  • 34 Lamond (2013: 109).
  • 35 Lamond (2013: 110).

27Drugo se pitanje tiče toga zašto je prihvaćanje od strane nositelja pravne vlasti dostatno za nastanak pravila priznanja. Ono što iznosi Hart jest da je, iako u jednostavnom društvu pravilo priznanja može biti prihvaćeno i od građana i od nositelja pravne vlasti, u složenoj modernoj državi „stvarno stanje takvo da velik dio običnih građana – možda i većina – nemaju nikakvo opće shvaćanje pravne strukture ili njegovih kriterija valjanosti“.33 Budući da moderna država nužno ima pravni sustav, dostatno je da pravilo priznanja prihvate samo nositelji pravne vlasti. Taj se argument, međutim, svodi na intuitivnu tvrdnju nepodržanu empirijskim dokazima. Nadalje, iako može biti točno da velika većina običnih građana nema nikakvo opće shvaćanje strukture pravnog sustava ili njegovih kriterija valjanosti, iz toga ne proizlazi da nije nužno nikakvo ili, primjerice, neko minimalno prihvaćanje od strane običnih građana. G. Lamond nudi dva argumenta u prilog tvrdnji da je prihvaćanje od strane nositelja pravne vlasti dostatno za nastanak pravila priznanja. U modernim pravnim sustavima, prvi je njegov argument, pravilo priznanja „se čini pravilom konstituiranim praksom nositelja pravne vlasti, s obzirom na to da su pravna pravila ona utvrđena praksom nositelja pravne vlasti“.34 Prema njegovom drugom argumentu, s obzirom na to da se čini da se „u suvremenim pravnim sustavima gledišta onih koji nisu nositelji pravne vlasti od strane nositelja pravne vlasti obično ne smatraju djelomično određujućima u pogledu kriterija valjanosti u tim sustavima /.../, pravilo priznanja konstituirano je isključivo praksama i vjerovanjima nositelja pravne vlasti u tim sustavima, i društveno je pravilo nositelja pravne vlasti“.35 Dok prvi argument predstavlja logičku pogrešku petitio principii, drugi argument je opet intuitivna tvrdnja nepodržana empirijskim dokazima. Štoviše, čak i kada bi bilo točno da gledišta onih koji nisu nositelji pravne vlasti nisu određujuća u pogledu kriterija valjanosti, činjenica da se gledišta onih koji nisu nositelji prave vlasti obično od strane nositelja pravne vlasti ne smatraju djelomično određujućima u pogledu tih kriterija ne može dovesti do zaključka da je pravilo priznanja konstituirano isključivo praksama i vjerovanjima nositelja pravne vlasti. S druge strane, argument koji proizlazi iz artefaktne teorije prava je pojmovni argument. Skupnim prihvaćanjem pravila konstitutivnih u pogledu pravnog sustava i nositelja pravne vlasti, odgovarajuća zajednica nameće određenoj skupini statusnu funkciju 'nositelji pravne vlasti' i čini tu skupinu autorima svoga pravnog sustava. Budući da su nositelji pravne vlasti autori pravnog sustava i budući da njihova funkcija uključuje funkciju utvrđivanja pravila kao pravnih pravila i pravila pripadajućih sustavu pravila, ono što je dostatno za utemeljenje pravila priznanja jest praksa i specifični normativni stav onih kojima je odgovarajuća zajednica pripisala statusnu funkciju nositelja pravne vlasti.

28Konačno, postavlja se pitanje kako pravilo priznanja može objasniti dužnost običnih građana da se pokoravaju prmarnim pravilima kada je ono samo pravilo nositelja pravne vlasti. Iako je točno da pravilo priznanja, kako ga je zamislio Hart, ne može objasniti dužnost pokoravanja pravu onih koji nisu nositelji pravne vlasti, objašnjenje pravila priznanja kao dijela skupa viših konstitutivnih pravila (jednog konstitutivnog u odnosu na pravni sustav i jednog konstitutivnog u odnosu na nositelje pravne vlasti) u tom pogledu prolazi mnogo bolje. Budući da odgovarajuća zajednica (i obični građani i potencijalni nositelji pravne vlasti) skupno priznaje da je pravo što god skupina na koju je nametnula statusnu funkciju 'nositelja pravne vlasti' smatra pravom i budući da ona nositeljima pravne vlasti dodjeljuje odgovarajuće „deontičke vlasti“, uključujući vlast proizvođenja obvezujućih izjava, ona također obvezuje samu sebe na pokoravanje takvim izjavama kada su one stvorene kao valjana pravna pravila. Dakle, ono što objašnjava kako primarna pravna pravila sustava mogu stvoriti pravne obveze na strani građana nije sâmo pravilo priznanja, nego činjenica da članovi odgovarajuće zajednice (uključujući obične građane) uspostavljaju gore opisan kontekst u kojem pravilo priznanja može nastati.

Zahvala. Zahvaljujem Kennethu E. Himmi, Alejandru Calzetti i dvama anonimnim recenzentima za korisne komentare na ranije inačice članka. Rad je napisan u okviru znanstvenoistraživačkog projekta „Novi hrvatski pravni sustav“ Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Top of page

Bibliography

Luka BURAZIN, 2016 (u pripremi): Can There Be an Artifact Theory of Law? Ratio Juris – An International Journal of Jurisprudence and Philosophy of Law. Dostupno na: http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=2326744.

John FINNIS, 1984: Natural Law and Natural Rights. Oxford: Clarendon Press.

Herbert L. A. HART, 1994: The Concept of Law. New York: Oxford University Press.
Kenneth E. HIMMA, 1999: The Epistemic Sense of the Pedigree Thesis.
Pacific Philosophical Quarterly 80 (1999). 46–63.

Grant LAMOND, 2013: The Rule of Recognition and the Foundations of a Legal System. U: L. D. d'Almeida, J. Edwards, A. Dolcetti (ur.), Reading HLA Hart's The Concept of Law. Oxford and Portland, Oregon: Hart Publishing. 97–122.

John R. SEARLE, 1995: The Construction of Social Reality. New York: The Free Press.
——, 2010:
Making the Social World. New York: Oxford University Press.

Sanne TAEKEMA, 2008: Does the concept of law need officials? Problema: Anuario de Filosofia y Teoria de Derecho 2 (2008). 157183.
Amie L. THOMASSON, 2003: Realism and Human Kinds.
Philosophy and Phenomenological Research. 67 (2003) 3. 580–609.
——, 2007: Artifacts and Human Concepts. U: E. Margolis & S. Laurence (ur.),
Creations of the Mind. New York: Oxford University Press. 52–73.

Top of page

Notes

1 Unatoč činjenici da se ponekad tvrdi da pravilo priznanja ima i važnu epistemičku ulogu, K. Himma uvjerljivo argumentira da je ta uloga, u najboljem slučaju, znatno skromnija. Vidi Himma (1999: 48).

2 Dakako, dio onoga što tvrdim jest da je pravilo priznanja nedostatno da objasni empirijski (iskustveni) nastanak pravnog sustava. Međutim, iako bi se moglo tvrditi da je, prema jednom shvaćanju skupa, skup ukupnost konstituirana svojim elementima tako da se svaki sustavni skup pravnih pravila pojmovno (kao apstrakcija) može smatrati pravnim sustavom, tvrdim također da je pojmovna istina da pravilo priznanja sâmo ne može biti konstitutivno pravilo pravnog sustava jer je ono konstitutivno pravilo samo dijela elemenata ukupnog skupa (naime, samo primarnih pravnih pravila). Nadalje, što je zapravo pitanje različito od onoga je li pravilo priznanja konstitutivno pravilo pravnog sustava, treba imati na umu da pravni sustav nije konstituiran sâmim postojanjem pravila priznanja; osim toga, moraju biti učinkovita pravila valjana na temelju pravila priznanja. Time se otvara veza između empirijskih i pojmovnih shvaćanja pravnoga sustava. Zahvaljujem anonimnom recenzentu i K. Himmi što su ukazali na ova razlikovanja.

3 Hart (1994: 95).

4 Hart (1994: 105).

5 Hart (1994: 108).

6 Ovaj je argument iznio Lamond. Vidi Lamond (2013: 114–115).

7 Hart (1994: 109, 110 i 111).

8 Lamond (2013: 115).

9 Hart (1994: 94).

10 Hart (1994: 98 i 99).

11 Hart (1994: 95).

12 Hart (1994: 100).

13 Hart (1994: 111).

14 Hart (1994: 80 i 97).

15 Dio ovoga poglavlja temelji se na Burazin 2016: 5. pogl.

16 O intencionalno-pojmovnoj teoriji artefakata, na kojoj temeljim svoju artefaktnu teoriju prava, vidi, npr., Thomasson (2007: 52–73) i Thomasson (2003: 580–609).

17 Za ovaj aspekt vidi Searle (1995: 44–45).

18 O razlici između konkretnih i apstraktnih institucionalnih objekata vidi Thomasson (2003: 587–588).

19 S obzirom na to da, u načelu, nijedna osoba ne stvara pravni sustav počinjući od ničega, da pravni sustav obično nema točno utvrdljive autore te da se čini kako mnogi ljudi s različitim ulogama tijekom dugoga razdoblja doprinose nastanku i postojanju pravnog sustava, artefaktna teorija prava postavlja i upotrebljava vrlo širok pojam autorstva. Artefaktna teorija prava ne isključuje mogućnost skupnog autorstva te prihvaća kao autore široki raspon osoba, uključujući i one koji održavaju dotični artefakt i njegove djelatne korisnike. Međutim, prema artefaktnoj teoriji prava, pojmovna je istina da pravni sustavi, s obzirom na to da su entiteti koje stvaraju ljudi, imaju autore.

20 Autorov pojam pravnog sustava je, dakako, 'neteorijski' ili 'praktični' pojam prava, konstitutivan u pogledu pravnog sustava.

21 Možda bi se moglo učiniti previše ograničavajućim za teoriju prava kada bi se apriorno ograničila samo na one primjerke pravnog sustava koji su stvoreni na intencionalan način. Međutim, s obzirom na to da su pravni sustavi vrlo složeni institucionalni artefakti, čini se neobičnim tvrditi da su tako složeni entiteti mogli nastati (potpuno) neintencionalno. Nije da je netko nešto prtljao, pa proizveo entitet x, a tek potom shvatio da je to što je proizveo primjerak pravnog sustava. Nadalje, uvjet intencionalnosti ne isključuje mogućnost da dio (ili čak veći dio) procesa nastajanja institucionalnog artefakta uključuje njegovo postupno nastajanje iz ustaljene prakse. Osim toga, ako je točno da su nositelji pravne vlasti autori pravnog sustava, onda se čini prihvatljivim pretpostaviti da oni djeluju s intencijom da ono što proizvedu pripada vrsti 'pravni sustav', a ne nekom drugom sustavu pravila.

22 Usporedi Thomasson (2003: 591–592).

23 Odgovarajući pojam pravnog sustava koji dijeli zajednica je, kao i autorov pojam, 'neteorijski' ili 'praktični' pojam prava, konstitutivan u pogledu pravnog sustava.

24 Hart (1994: 103).

25 Hart (1994: 95).

26 Hart (1994: 94).

27 Hart (1994: 95 i 111).

28 Searle (1995: 114) i Searle (2010: 6-11). Primijetimo da Searleove „deontičke vlasti“ uključuju i vlasti i obveze, čme se izbjegava problem pripisivanja sucima isključivo vlasti.

29 Naravno, moguće je tvrditi da druga situacija pravo čini legitimnim (ili legitimnijim) sustavom pravila. Vidi Taekema (2008: 171). Međutim, čak i u prvoj situaciji skupina mora biti skupno priznata kao skupina nositelja pravne vlasti kako bi imala statusnu funkciju 'nositelja pravne vlasti'. Kao što i banda nije banda ako nije skupno priznata kao takva.

30 Hart (1994: 100).

31 Finnis (1984: 284).

32 Hart (1994: 95 i 111).

33 Hart (1994: 114).

34 Lamond (2013: 109).

35 Lamond (2013: 110).

Top of page

References

Bibliographical reference

Luka Burazin, « Pravilo priznanja i nastanak pravnog sustava », Revus, 27 | 2015, 99–114.

Electronic reference

Luka Burazin, « Pravilo priznanja i nastanak pravnog sustava », Revus [Online], 27 | 2015, Online since 01 December 2017, connection on 19 January 2018. URL : http://journals.openedition.org/revus/3372 ; DOI : 10.4000/revus.3372

Top of page

About the author

Luka Burazin

Docent na Katedri za opću teoriju prava i države, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Trg maršala Tita 3
10000 Zagreb
Croatia

E-mail: luka.burazin@pravo.hr

By this author

Top of page

Copyright

All rights reserved

Top of page
  • OpenEdition Journals