Skip to navigation – Site map

HomeNuméros20KnjigePosredno i neposredno vrednujuća ...

Knjige

Posredno i neposredno vrednujuća teorija prava

Odgovor Julie Dickson
Indirectly and Directly Evaluative Legal Theory. A Reply to Julie Dickson, D&Q 12 | 2012.
Luka Burazin
p. 35–45

Abstracts

Owing to its methodological approach legal theory is usually divided into descriptive, presumably non-evaluative, and normative, i.e. evaluative and justificatory, legal theory. In her Evaluation and Legal Theory Julie Dickson rejects this dichotomy. She argues that all legal theory is evaluative in one way or another. Therefore, she introduces a dichotomy between indirectly evaluative and directly evaluative legal theory. Whereas directly evaluative legal theory has the task of evaluating law morally, indirectly evaluative legal theory makes evaluative judgements as to what features of law are most important and significant to explain. In my paper I first set out Dickson’s account of the ‘evaluative-but-not-morally-evaluative’ view of legal theory and then critically examine this account. Finally, I make some remarks concerning the fruitfulness of Dickson’s dichotomy between indirectly and directly evaluative legal theory. | For the English version of this paper see Luka Burazin, Indirectly and Directly Evaluative Legal Theory. A Reply to Julie Dickson, Diritto & questioni pubbliche (2012) 12, pp. 183–210.

Top of page

Full text

1 Obmanjujuća distinkcija između deskriptivne i normativne teorije prava

  • 1 Vidi Priel (2008a: 644–649), Coleman (2001: 179), Hart (1997: 239–244), Dickson (2001: 4 i 30; 2009 (...)
  • 2 Vidi Dickson (2009: 1–2) i Priel (2008a: 644–646). Za primjer ovoga metodološkog gledišta, vidi Har (...)
  • 3 Vidi Dickson (2009: 2–3) i Priel (2008a: 645, 646 i 649). Za primjer ovoga metodološkog gledišta, v (...)

1Deskriptivna se teorija prava tradicionalno shvaća kao teorija prava koja, nastojeći biti eksplanativno primjerena, za cilj ima točno odrediti i objasniti nužna ili bitna obilježja prava, tj. za cilj ima pružiti prikaz prava “kakvo ono jest”, za razliku od normativne teorije prava koja, u cilju izgradnje eksplanativno primjerene teorije prava, moralno vrednuje i opravdava pravo (u skladu s načelima političkoga morala), tj. za cilj ima pružiti prikaz prava “kakvo bi ono trebalo biti”.1 S obzirom na svoj središnji zadatak – onaj određenja i objašnjenja bitnih (nužnih) obilježja prava (ili određenja i objašnjenja naravi prava) – kaže se da deskriptivna teorija prava pravo samo opisuje, tj. da je po svojoj naravi posve deskriptivna ili vrijednosno neobilježena (vrijednosno neutralna).2 S druge strane, normativna teorija prava, koja za svoje polazište uzima tvrdnju da ne postoji odgovarajući prikaz prava “kakvo ono jest” koji bi bio različit od prikaza prava kakvo bi ono “trebalo biti”, pravo vrednuje (osobito moralno) i nastoji pokazati kada je pravo moralno opravdano te je se zato uzima kao vrijednosno obilježenu teoriju prava.3

  • 4 Za druge kritike korištenja dihotomije deskriptivno/normativno u predstavljanju metodoloških pozici (...)
  • 5 Vidi Dickson (2001: 30).
  • 6 Dickson (2001: 30; 2004: 137).
  • 7 Dickson (2001: 31). “Primjerice, gledište o ‘dva plemena’ površno prelazi preko pitanja poput razli (...)
  • 8 Dickson (2001: 31).

2 Julie Dickson odbacuje dihotomiju deskriptivno/normativno. Smatra je problematičnom, nekorisnom i zbunjujućom iz nekoliko razloga.4 Prvo, dihotomija stvara utisak da isključivo dva metodološka tabora mogu pružiti odgovor na pitanje je li moguć odgovarajući prikaz prava “kakvo ono jest”, koji bi bio različit od prikaza prava kakvo bi ono “trebalo biti”.5 Drugo, ona “ne prikazuje vjerno složenost metateorijskih problema koje bi to pitanje trebalo dotaknuti te često dovodi do iskrivljena prikazivanja gledišta nekih teoretičara prava“.6 Treće, ona je “pretjerano pojednostavljujuća i ne uspijeva zahvatiti neke važne razlike između teorija i teoretičara s obzirom na njihova gledišta o ispravnoj metodologiji teorije prava“.7 I četvrto, ona obmanjujuće navodi na pomisao “da je razlika između ta dva tabora razlika između vrijednosno neobilježene teorije prava, s jedne strane, i vrijednosno obilježene teorije prava, s druge strane“.8

3 Stoga, Dickson predlaže drukčiji pristup metodološkim pitanjima u području teorije prava. Tim se pitanjima, kako tvrdi Dickson,

  • 9 Dickson (2001: 8).

najbolje može pristupiti putem teme uloge vrednovanja u teoriji prava, te određenije, putem pitanja: u kojoj mjeri i u kojemu smislu teoretičar prava mora donositi vrijednosne sudove o pojavama koje nastoji opisati kako bi izgradio uspješnu teoriju prava?.9

  • 10 Dickson (2001: 3).

4Međutim, u odnosu na ugaoni kamen Dicksoničina novoga pristupa metodološkim pitanjima – naime, ulogu vrednovanja kao “jedne osobite metateorijske teme“10 – već u ovome ranom stadiju treba postaviti pitanje može li “vrednovanje” predstavljati osnovu za određivanje različitih (i, u jačem smislu, možda nasuprotnih), nepreklapajućih metodoloških pozicija. Da bi “vrednovanje” moglo predstavljati takvu osnovu, ono bi trebalo biti nužan i dovoljan ili barem najvažniji uvjet za određivanje različitih metodoloških pravaca. Unatoč njezinu rasvjetljujućem naporu da istakne različite vrste vrednovanja u teoriji prava, o tome je li “vrednovanje” doista takav uvjet – a ja nipošto ovdje konačno ne tvrdim da nije – Dickson, čini se, ne kaže ništa.

2 (Vrste) Vrijednosti u teoriji prava

  • 11 Dickson (2001: 29).

5Kako je već istaknuto, polazište Dicksoničine rasprave o metodološkim pitanjima u teoriji prava pitanje je “u kojoj mjeri i u kojemu smislu teoretičar prava mora donositi vrijednosne sudove o pojavama koje nastoji opisati kako bi izgradio uspješnu teoriju prava?“.11 Nastojeći odgovoriti na to pitanje Dickson prvo utvrđuje tri vrste vrijednosti koje mogu biti primijenjene tijekom izgradnje odgovarajućega prikaza (naravi) prava: a) posve metateorijske vrijednosti, b) vrijednost važnosti i c) moralne vrijednosti.

  • 12 Vidi Dickson (2001: 32; 2004: 125), Coleman (2001: xxii i 3) i Leiter (2003: 34–35).
  • 13 Dickson (2001: 33).
  • 14 Dickson (2001: 34–35).
  • 15 Dickson (2001: 31–33). Za tu misao, vidi i Coleman (2001: 177–178).

6Prva vrsta vrijednosti sastoji se od posve metateorijskih (ili epistemičkih) vrijednosti. Svaka teorija pojma, bilo u društvenim ili prirodnim znanostima, upravljana je nizom epistemičkih normi (vrijednosti, vrlina), poput jednostavnosti, koherentnosti, jasnoće, sveobuhvatnosti i objedinjenosti, a svaka ona teorija koja smjera biti uspješnom teorijom svoga predmeta tim je normama predana.12 Budući da je tomu tako, teoretičar prava “isto toliko koliko i svaki drugi teoretičar, nužno mora donositi vrednujuće sudove u postupku izgradnje svoje teorije kako bi osigurao da se u njoj te vrijednosti očituju u najvišem mogućem stupnju“.13 Te vrijednosti Dickson naziva “posve metateorijskima” jer se vrijednosti koje teoretičari pri izgradnji svojih teorija nastoje ostvariti “odnose samo na narav teorija općenito, a ne na narav konkretnih podataka ili predmeta objašnjenja s kojima se dana teorija ili vrsta teorije bavi“.14 Zbog činjenice da se teorija prava, poput svake druge teorije, nužno upušta u to posve metateorijsko (epistemičko) vrednovanje, Dickson tvrdi da teorija prava, barem u ovome prilično “banalnom smislu”, ne može biti vrijednosno neobilježena.15

  • 16 Dickson (2004: 125–126).

7Druga vrsta vrijednosti, najvažnija za Dicksoničin novi metodološki pristup teoriji prava, sastoji se u samo jednoj vrijednosti, tj. u jednoj vrsti vrijednosti važnosti. Ta se vrijednost, prema Dickson, primjenjuje tijekom donošenja sudova o važnosti ili značaju u odnosu na određenu društvenu praksu koju izučavaju teorije o pravu.16

  • 17 Finnis (1984: 17). Vidi Dickson (2001: 38–39).

8Baveći se pitanjem sudova o važnosti ili značaju Dickson prvo priziva Finnisovu tvrdnju prema kojoj se “teorijski zahtjev da se sud o značaju ili važnosti iznese ne može izbjeći ako teorija smjera biti više od golemoga smetišta raznolikih činjenica opisanih mnoštvom nesumjerljivih nazivlja“.17 Iz ovoga je citata J. Finnisa očito da su u ovome smislu izneseni sudovi o važnosti i značaju tek jedan teorijski zahtjev koji se odnosi na svaku teoriju pojma koja nastoji biti uspješnom teorijom svoga predmeta. Zato Dickson tu vrstu sudova o važnosti naziva

  • 18 Dickson (2001: 39).

posve metateorijskim vrijednosnim sudovima, primjenjivima na sve teorije, bez obzira na njihov predmet, i koji nam još uvijek ništa osobito zanimljivo ne kažu o zadaći teorije prava. Zapravo, kao što je to u ovome odlomku predstavio Finnis, taj se zahtjev ne čini ničime drugim nego li razjašnjenjem što to znači da nešto uopće jest teorija, a ne prikaz ‘smetišta’ činjenica.18

  • 19 Dickson (2001: 39).

9Međutim, Dickson ide dalje tvrdeći da Finnis razlikuje još jedan način na koji su sudovi o važnosti i značaju “zbog naravi podataka s kojima se teorija prava bavi, utkani u posebnu vrstu pothvata u koju se upuštaju teoretičari prava“.19 U potporu svojemu tumačenju Finnisova stajališta, citira sljedeći odlomak iz prvoga poglavlja Finnisova Natural Law and Natural Rights:

  • 20 Finnis (1984: 12). Vidi Dickson (2001: 39).

Stoga, kad kažemo da deskriptivni teoretičar (čije namjere nisu praktične naravi) u svojemu neophodnom izboru i oblikovanju pojmova mora postupati usvajajući praktično gledište, pod time mislimo da on mora ocijeniti važnost ili značaj sličnosti i razlika unutar svoga predmeta istraživanja, pitajući se što bi to važnim ili značajnim u tome području smatrali oni čiji interesi, odluke i djelovanja taj predmet stvaraju ili tvore.20

10Takvome stajalištu, prema Dickson, u prilog ide i sljedeći odlomak J. Raza:

  • 21 Raz (1994: 237). Vidi Dickson (2001: 40).

Teorija prava doprinosi (...) poboljšanom razumijevanju društva. Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti, (...), da se o uspjehu analize pojma prava treba suditi prema njezinoj teorijskoj sociološkoj korisnosti. Učiniti to znači ne shvatiti da je, za razliku od pojmova poput ‘mase’ ili ‘elektrona’, ‘pravo’ pojam koji ljudi koriste kako bi se razumjeli. Nemamo slobodu izabrati bilo koji koristan pojam. Glavni zadatak teorije prava pospješiti je naše razumijevanje društva, pomažući nam razumjeti kako se ljudi razumiju. Kako bi to postigla, ona se doista upušta u vrednujuće prosudbe jer takve su prosudbe neizbježne pri nastojanju da se razvrsta ono što je središnje i značajno u općem razumijevanju pojma prava.21

11Za Dickson, stoga,

  • 22 Dickson (2001: 40).

ono na što nam i Raz i Finnis nastoje skrenuti pozornost jest to da su podaci ili predmet kojim se teorija prava bavi već i sam prožet vrednovanjima glede onoga što je u pogledu njega važno i značajno jer se ti podaci djelomično sastoje od vjerovanja i stavova glede prava i radnji u svjetlu prava onih koji su mu podvrgnuti.22

12Budući da je pravo vrsta pojma koji ljudi već koriste kako bi se razumjeli – za razliku od pojmova koji tu funkciju nemaju (poput pojmova prirodnih stvari, “mase” ili “elektrona” ili pojma “ritualizma” iz područja kriminologije) –

  • 23 Dickson (2001: 43).

pri vrednovanju toga koja je obilježja prava najvažnije i najznačajnije objasniti, svaka eksplanativno odgovarajuća teorija prava mora biti dovoljno osjetljiva na ono što oni čija se vjerovanja, stavovi, ponašanja, itd., proučavaju, glede prava smatraju važnim ili značajnim, dobrim ili lošim.23

13“Teoretičar prava“, kaže Dickson,

  • 24 Dickson (2001: 43).

zato ne samo da se upušta u vrednujuće prosudbe glede onoga što je važno i značajno u odnosu na njegove podatke, kao što to mora učiniti svaki teoretičar, nego donosi i vrednujuće sudove glede onoga što je važno i značajno u pogledu prava, a koji u obzir uzimaju i pokušavaju objasniti način na koji pravo shvaćaju oni koji pod njime žive.24

  • 25 Dickson (2004: 139). Vidi i Dickson (2011: 493–495).

14A čineći to, on se ne svodi samo na “bilježenje i reproduciranje”, nego “pri objašnjenju važnih i značajnih obilježja prava” vrednuje “samorazumijevanja sudionika“.25

  • 26 Leiter (2003: 35).
  • 27 Dickson (2001: 36 i 45–47). Za primjere toga gledišta, vidi Perry (1998: 462–466) i Finnis (1984: 3 (...)

15Konačno, treća vrsta vrijednosti, primijenjenih u izgradnji nekih od teorija prava (naime, normativnih teorija prava) – teorija čijih sama Dickson nije zagovornica – sastoji se od moralnih vrijednosti, tj. “vrijednosti koje se tiču pitanja praktične razboritosti“26. Neki pravni teoretičari, kaže Dickson, zagovaraju gledište prema kojemu nije dovoljno primijeniti isključivo metateorijsko vrednovanje kako bi se procijenilo koja su obilježja prava važna, te ih objasnilo, nego je pravo potrebno vrednovati i moralno.27

3 Narav vrijednosti važnosti

16Kako uloga metateorijskih vrijednosti nije prijeporna, a u moralno se vrednovanje Dicksoničin novi metodološki pristup teoriji prava, takozvana posredno vrednujuća teorija prava, ne upušta, iznijet ću ovdje nekoliko opažanja o drugoj vrsti vrijednosti na Dicksoničinu popisu vrijednosti, odnosno o naravi vrijednosti važnosti.

  • 28 Za gledište prema kojem “postoji način vrednovanja koji nije ni ‘posve metateorijski’ ni oblik mora (...)
  • 29 Vidi McBride (2003: 664). Za istu misao, vidi Himma (2001: 569).

17Kao što smo vidjeli, vrijednost važnosti Dickson postavlja negdje između metateorijskih (epistemičkih) i moralnih vrijednosti.28 Međutim, kako je McBride ispravno primijetio, Dickson narav vrijednosti važnosti pobliže ne određuje.29

18Citirajući Finnisa i Raza, Dickson zaključuje da postoje dvije vrste sudova o važnosti – oni koji se odnose na svaku teoriju pojma, pa stoga potpadaju u krug općih metateorijskih zahtjeva, i oni koji se odnose isključivo na teoriju prava, s obzirom na to da se tiču naravi određenih podataka kojima se bavi upravo teorija prava. Međutim, ne čini se da taj zaključak proizlazi iz onoga što su rekli Finnis i Raz. U citatu koji Dickson preuzima od Finnisa, Finnis posebno ne naglašava narav podataka kojima se teorija prava bavi niti označuje navodnu narav podataka kao nešto svojstveno teoriji prava koja, prema Dickson, osim primjenjivanja vrijednosti važnosti kao metateorijske vrijednosti, rabi tu vrijednost i na drugi način, naime, kao sredstvo određivanja onoga što je važno sudionicima pravne prakse. Sasvim suprotno, čini se, proizlazi iz drugoga citata iz Finnisova Natural Law and Natural Rights:

  • 30 Finnis (1984: 18).

analitička filozofija prava osobito i (barem najveći dio) svih društvenih znanosti općenito ne mogu imati nikakve kritički opravdane kriterije za uobličenje općih pojmova svojstvenih određenim narodima i/ili određenim teoretičarima koji se tim narodima bave (isticanje dodano).30

  • 31 Raz (1994: 235).

19Slično, Dicksoničin zaključak ne proizlazi ni iz citata J. Raza, preuzeta iz istoga eseja (Authority, Law and Morality) iz kojega Dickson izdvaja gore citiranu Razovu tvrdnju: “Argument (ovoga eseja, L. B.)”, kaže Raz, “doista je vrednujući, ali u smislu da je svaka dobra teorija društva zasnovana na vrednujućim razmatranjima na način da je njezin uspjeh u tome da ističe važne društvene strukture i procese, a svaki je sud o važnosti vrednujući“ (isticanje dodano).31

  • 32 Za sličan argument, vidi Leiter (2003: 32–37 i 40–43). Da je sud o važnosti metateorijska vrijednos (...)

20Stoga, može se tvrditi da ne postoje dva različita smisla u kojima treba razumjeti vrijednost važnosti kad se ona koristi u izgradnji teorije prava. Navodno drugo “značenje” vrijednosti važnosti ili drugi “način” određivanja važnih i značajnih obilježja analiziranoga pojma nije ništa drugo nego metateorijska vrijednost koju teoretičar primjenjuje tijekom razlučivanja svoga predmeta istraživanja od drugih sličnih pojava.32 I tomu je tako bez obzira na to govorimo li o pojmu koji ljudi koriste ili pojmu koji ljudi ne koriste za međusobno razumijevanje. Kao što svaki teoretičar koji želi dati odgovarajući prikaz pojma koji ljudi ne koriste za međusobno razumijevanje treba odrediti važna obilježja toga pojma izabirući iz mnoštva obilježja ona koja smatra važnima za koherentnost svoje teorije, tako i svaki teoretičar koji želi dati odgovarajući prikaz pojma koji ljudi za međusobno razumijevanje koriste mora odrediti važna obilježja toga pojma izabirući ona obilježja koja su za ljude na koje se pojam primjenjuje središnja i njima važna (u našemu slučaju, važna onima koji su pravu podložni). Pojam prava zasigurno nije jedini koji ljudi koriste kako bi se razumjeli. Moral, religija i običaj, primjerice, ista su vrsta pojma.

21Međutim, metateorijske vrijednosti (uključujući vrijednost važnosti ako je shvaćena kao metateorijska vrijednost) ne mogu biti dijelom klasifikacije čiji je cilj razlikovati između vrijednosnih sudova koje teoretičar donosi glede pojava koje nastoji opisati kako bi izgradio uspješnu teoriju prava. Kriteriji za tu klasifikaciju trebali bi uključiti način na koji teoretičar prava vrednuje svoj predmet istraživanja (pojave koje nastoji opisati), tj. način na koji on vrednuje pravo (i njegova obilježja), a ne način na koji bi trebalo vrednovati metodološku ispravnost same teorije.

4 Neposredno i posredno vrednujuća teorija prava

22Vrijednost važnosti i moralne vrijednosti imaju središnju ulogu u onome što Dickson naziva posredno i neposredno vrednujućim propozicijama, koje su temelj njezine novopredložene metodološke dihotomije između neposredno i posredno vrednujuće teorije prava.

  • 33 Dickson (2001: 51–52).
  • 34 Dickson (2001: 52, n. 1).
  • 35 Dickson (2001: 52).
  • 36 Dickson (2001: 52).

23Prema Dickson, neposredno su vrednujuće propozicije “one propozicije koje nečemu pripisuju vrijednost ili valjanost u temeljnome smislu smatranja toga dobrim“.33 Naravno, pod pretpostavkom da postoje druge osnovne kategorije vrijednosti, “tad će oblik te propozicije biti disjunkcija svih osnovnih kategorija vrijednosti, primjerice ‘X je dobro ili ispravno ili obvezujuće’ itd.“.34 Neposredno vrednujuće propozicije, kaže Dickson, “one su koje imaju oblik ili za nužnu posljedicu imaju propozicije koje imaju oblik ‘X je dobro’“.35 Kad se odnose na pravo, one uključuju, primjerice, sljedeće propozicije: “‘pokoravanje pravu je dobro’; ‘postoji opća obveza pokoravati se pravu’; ‘pravo prema svojim podanicima nužno ima legitimni moralni autoritet’, i ‘pravo je moralno opravdano’“.36 Druga vrsta propozicija tzv. su posredno vrednujuće propozicije. Tim se propozicijama, tvrdi Dickson,

  • 37 Dickson (2001: 53).

izjavljuje da određeni X ima vrednujuća svojstva, ali one za nužnu posljedicu nemaju neposredno vrednujuće propozicije kojima se izjavljuje da je taj isti X dobar (ili loš). Posredno vrednujuća propozicija oblika ‘X je važno obilježje prava’ tako je propozicija koja tome obilježju pripisuje neko vrednujuće svojstvo, ali koja nema za nužnu posljedicu neposredno vrednujuću propoziciju prema kojoj je dotično obilježje prava dobro (ili loše). To bi se moglo izraziti na drugi način tako da se kaže da u slučaju propozicije ‘X je važno obilježje’, vrednovanje o kojemu je riječ ne ide u bit ili sadržaj predmeta te propozicije na isti način kao što je to slučaj s neposredno vrednujućom propozicijom. Ustvrđujući da je ‘X važno obilježje’, mi postojanje nekoga X smatramo značajnim i zato vrijednim objašnjenja, a ne vrednujemo neposredno dobrim ili lošim bit ili sadržaj toga X.37

24Razlikovanje između neposredno i posredno vrednujućih propozicija, vjeruje Dickson, može riješiti sljedeću zagonetku:

  • 38 Dickson (2001: 51).

kako to teorija prava o svome predmetu može donositi vrednujuće sudove na način koji to mora da bi bila eksplanativno odgovarajuća, a ipak istodobno smatrati da se ne upušta u sudove o moralnim prednostima obilježja prava? (isticanje dodano).38

  • 39 Dickson (2001: 17–18 i 89).

25Međutim, kako proizlazi iz Dicksoničina razlikovanja između neposredno i posredno vrednujućih propozicija, neposredno vrednujuće propozicije propozicije su o biti predmeta teorije – stoga i propozicije o predmetu samome, dok su posredno vrednujuće propozicije propozicije o postojanju predmeta teorije – stoga ne i propozicije o predmetu samome. Tek reći da predmet istraživanja postoji i da je njegovo postojanje važno samo nam po sebi ne kaže ništa o tome što taj predmet doista jest, a što je, prema Dickson, glavna zadaća eksplanativno odgovarajuće teorije prava: “pokušaj da se odredi i objasni narav prava” tražeći i objašnjavajući “ona svojstva prava koja ga čine onime što ono jest“.39

  • 40 Za kritiku Dicksoničina popisa osnova za utvrđivanje obilježja koja je važno objasniti, vidi Bayón (...)
  • 41 Vidi Dickson (2001: 58).

26Ostavljajući na trenutak po strani ovo početno opažanje glede razlike između dviju vrsta propozicija, razmotrimo prvo što su osnove na temelju kojih bi trebalo utvrditi da je nešto važno objasniti i na temelju kojih bi potom trebalo stvoriti posredno vrednujuću propoziciju glede prava.40 Jer to je, kaže Dickson, “ključno za ispravno razumijevanje metodološkog pristupa“ koji ona naziva posredno vrednujućom teorijom prava.41

  • 42 Dickson (2001: 58).
  • 43 Dickson (2001: 58).

27Sukladno Dickson, “posredno vrednujuće propozicije poput one da je X značajno i važno objasniti mogu biti poduprte ili opravdane neposredno vrednujućim propozicijama glede toga istoga X“.42 Primjerice, na temelju znanja da je neko obilježje prava dobro i opravdano možemo zaključiti da je to isto obilježje važno objasniti. Međutim, kao što Dickson tvrdi, to nesumnjivo nije i jedini način zaključivanja o važnosti nekoga obilježja prava i određivanja onih “koja najbolje otkrivaju osobitu narav prava kao posebne metode društvenoga organiziranja“.43 Postoje još četiri načina podupiranja posredno vrednujućih propozicija, koje, u konačnici, čine temelj pothvata tzv. posredno vrednujuće teorije prava:

  • 44 Dickson (2001: 64).

posredno vrednujuće propozicije u kojima se navodi da je neko obilježje prava, X, važno objasniti mogu biti poduprte i činjenicom da je X obilježje koje pravo očituje redovito, i koje stoga otkriva osobit način djelovanja prava; zatim pretežnošću i posljedicama određenih vjerovanja glede X-a kod onih koji su pravu podvrgnuti, a koja naznačuju njegovu središnjost za naše samorazumijevanje; činjenicom da se dotični X tiče stvari koje su nam praktično važne; i/ili načinom na koji je X važan za razna neposredno vrednujuća pitanja glede toga jesu li on i društvena institucija koja ga očituje nešto dobro ili loše ili se tih pitanja tiču.44

28Gradeći na razlici između neposredno i posredno vrednujućih propozicija, Dickson izlaže novu dihotomiju glede teorijskopravnih metodoloških pristupa, tj. dihotomiju između neposredno i posredno vrednujuće teorije prava, nastojeći tako, u konačnici, pokazati da sve teorije o pravu jesu vrednujuće, iako možda na različite načine.

  • 45 Dickson (2001: 65).
  • 46 Dickson (2001: 65).

29Neposredno vrednujuća teorija prava, prema Dicksoničinoj definiciji, ona je teorija “koja sadrži barem jednu propoziciju koja je neposredno vrednujuća propozicija glede obilježja prava (ili koja sadrži barem jednu propoziciju koja za nužnu posljedicu ima neposredno vrednujuću propoziciju glede obilježja prava)“.45 Kao primjer takvoga metodološkog pristupa uzima Finnisovu teoriju prava jer “njegov prikaz sadrži neposredno vrednujuće propozicije u kojima se, pri određivanju i objašnjavanju važnih obilježja prava, donose sudovi o kreposti prava i moralnim obvezama koje ono stvara“.46 S druge strane, posredno je vrednujuća teorija prava, prema Dickson,

  • 47 Dickson (2001: 66–67).

prikaz prava koji je poduprt posredno vrednujućim propozicijama glede važnosti i značaja određenih obilježja prava, ali koji se sam ne treba upuštati u donošenje neposredno vrednujućih sudova glede toga jesu li ta obilježja i društvena institucija koja ih očituje dobri ili loši, opravdani ili neopravdani.47

30Kao primjer toga metodološkog pristupa Dickson navodi Razovu teoriju prava, s obzirom na to da se Razovo teorijskopravno istraživanje “prije svega bavi institucionalnim načinom djelovanja prava, a ne moralnim ili nemoralnim sadržajem i bîti onoga što se pravom namjerava postići“ te za svoj glavni zadatak ima

  • 48 Dickson (2001: 126).

izabrati i objasniti koja su to najvažnija obilježja takva načina djelovanja, uključujući institucionalne putove kroz koje pravo djeluje i osobite načine na koje se pravo nameće našim procesima praktičnoga rasuđivanja i oblikuje ih te se tiče nama praktično važnih pitanja.48

  • 49 Dickson (2001: 121).
  • 50 Dickson (2001: 126).
  • 51 Dickson (2001: 67).

31Stoga, razlikovati između neposredno i posredno vrednujuće teorije prava znači razlikovati između teorije “koja izabire određena obilježja prava kao središnja našemu društvenom iskustvu i zato važna objasniti, s jedne strane” i teorije “koja donosi moralni sud o kreposti, ili sličnom, tih obilježja prava”, s druge strane.49 Upuštanje u pothvat neposredno vrednujuće teorije prava samo po sebi od teoretičara zahtijeva da se upusti u neposredno ili moralno vrednovanje važnih obilježja prava. Međutim, prema Dickson, i od teoretičara prava koji se upušta u pothvat posredno vrednujuće teorije prava zahtijeva se donošenje vrijednosnih sudova, tj. upuštanje u “posredno vrednovanje važnosti određenih strukturnih obilježja prava i pravnih institucija koji su središnji našem samorazumijevanju“.50 I to je razlog zašto Dickson tvrdi da je “prilično jasno zašto je takav pristup potpuno netočno opisati kao ‘vrijednosno neobilježen’, a kao ‘deskriptivan’ u najboljemu slučaju zbunjujuće”.51

5 Razmatranje dihotomije neposredno/posredno vrednujuća teorija prava nanovo

32Pitanje koje proizlazi iz Dicksoničina razlikovanja između neposredno i posredno vrednujuće teorije prava je sljedeće: koriste li se izrazi neposredno i posredno (vrednovanje) odnosno neposredno i posredno (vrednujuća teorija prava), u značenju koje im se navodno pridaje, kao pridjevi ili priložne oznake načina?

  • 52 Vidi Dickson (2001: 53).

33Ako ih Dickson koristi u značenju pridjeva, onda ona, koristeći riječi ‘neposredno’/‘posredno’ (vrednovanje) ili ‘neposredno’/‘posredno’ (vrednujuća teorija prava) pobliže opisuje (određuje) vrednovanje koje vrednovatelj izvršava. U tom slučaju, neposredno bi vrednovanje (npr., X je moralno/opravdano obilježje Y-a) bilo vrednovanje iza kojega se ne skriva nijedan drugi sud vrednovatelja o nekoj drugoj vrijednosti predmeta istraživanja. Nasuprot tomu, posredno bi vrednovanje (X je važno obilježje prava) bilo vrednovanje koje za nužnu posljedicu, uz sud o važnosti nekoga obilježja, ima i vrednovateljev sud o nekoj drugoj vrijednosti predmeta istraživanja ili toj istoj vrijednosti (npr. u smislu da su predmet istraživanja ili jedno od njegovih obilježja ujedno dobri ili loši, moralni ili nemoralni). Međutim, čini se da takvo tumačenje posrednoga vrednovanja Dickson ne zagovara.52

  • 53 Vidi Dickson (2001: 68–69).
  • 54 Vidi primjer agnostičkoga promatrača koji želi razumjeti rimokatoličku misu kojoj nazoči, u Dickson (...)

34Ako, s druge strane, riječi ‘neposredno’/‘posredno’ koristi u značenju priloških oznaka načina, to onda znači da vrednovatelj vrednovanje predmeta istraživanja poduzima na posredan način, tj. da vrednuje posredno. Kad se na vrednovanje upućuje kao na ‘posredno’ u smislu priloške oznake načina, opstoje dva moguća tumačenja. Prvo, izričući sud o važnosti vrednovatelj posredno (na posredan način) izriče svoj sud o nekoj drugoj vrijednosti predmeta istraživanja ili nekome njegovom obilježju (npr. da su predmet istraživanja ili neko njegovo obilježje ujedno dobri ili loši, moralni ili nemoralni). Mogućnost takva tumačenja Dickson izričito isključuje.53 Drugo, vrednovatelj svoje sudove o važnosti donosi posredno (na posredan način), uzimajući kao njihovu osnovu vrednovanja koja su izvršili sudionici vrednovane prakse. I to je tumačenje posredna vrednovanja na koje, čini se, Dickson cilja.54
Međutim, nemaju svi načini podupiranja posredno vrednujućih propozicija s Dicksoničina popisa za nužnu posljedicu vrednovanja koja izvršavaju sudionici (primjerice, podupiranje posredno vrednujuće propozicije na temelju činjenice da pravo neko obilježje redovito očituje).

  • 55 O problematičnome i “nekorisnome nazivlju ‘neposredno’/‘posredno’“, vidi Kramer (2003: 210–211). Za (...)

35Iz gorenavedenoga proizlazi da Dickson izraze ‘neposredno’/‘posredno’ (vrednovanje) i ‘neposredno’/‘posredno’ (vrednujuća teorija prava) koristi kao priloške oznake načina, tj. s ciljem označivanja načina na koji teoretičar prava donosi sudove o vrijednostima svoga predmeta istraživanja ili nekome njegovom obilježju.55

  • 56 Finnis (1984: 3).
  • 57 O uporabi introspekcije i intuicije, prije nego li stavova (vjerovanja, sudova, gledišta) sudionika (...)
  • 58 Za alternativno gledište, vidi Halpin (2006: 78–79).
  • 59 Vidi Priel (2007: 186).

36Međutim, ne može li teoretičar prava koji svojom zadaćom smatra vrednovati predmet svoje teorije kao moralan ili nemoralan, dobar ili loš, i kojega Dickson svrstava u okrilje neposredno vrednujuće teorije prava, sudove glede tih vrijednosti donositi i ‘posredno’ (npr. na temelju vrednovanja koja izvrše sudionici vrednovane prakse)? Odgovor na to pitanje može potvrditi citat J. Finnisa: “postupci, prakse, itd., u cijelosti mogu biti razumljeni jedino razumijevajući njihovu svrhu, tj. njihov cilj, njihovu vrijednost, njihov značaj ili važnost, u smislu kako je/ga shvaćaju ljudi koji ih izvršuju, u njih se upuštaju, itd...” (isticanje dodano).56 Ili, vice versa, ne bi li teoretičar prava koji neko obilježje predmeta svoga istraživanja vrednuje kao važno i značajno objasniti, tako, prema Dickson, upuštajući se u pothvat posredno vrednujuće teorije prava, vrednovati mogao ‘neposredno’ (npr. na temelju introspekcije i svojih intuicija)?57 To bi onda mogao biti branjiv smisao u kojemu bi se teoretičarevo donošenje sudova o važnosti moglo tumačiti kao njegov vlastiti čin vrednovanja.58 Jer posredno vrednovanje, kako ga izlaže Dickson, od teoretičara zahtijeva samo da opiše (a ne da vrednuje) ono što važnim smatraju oni koji su pravu podvrgnuti.59

  • 60 Vidi Dickson (2009: 2–3; 2004: 123–124).
  • 61 Za isti argument glede dihotomije deskriptivna/normativna teorija prava, vidi Bayón (2013: 3).
  • 62 Vidi Marmor (2006: 683–704).
  • 63 Za gledište prema kojemu razlika između neposrednog i posrednog vrednovanja “daje za vjerovati da i (...)

37Nadalje, u smislu u kojemu je Dickson definira, dihotomija posredno/neposredno vrednujuća teorija prava neodgovarajućom se čini iz nekoliko razloga. Prvo, nedostaje joj razlikovna snaga. Neki važni teoretičari prava (koje sama Dickson opisuje kao zagovornike određenoga metodološkog pristupa teoriji prava), poput Dworkina i Finnisa, prema ovoj bi dihotomiji bili pripisani kategoriji neposredno vrednujuće teorije prava. Međutim, prije nego započnu pravo vrednovati moralno (‘neposredno’), oni prvo moraju utvrditi (‘posredno’) koja je obilježja prava važno objasniti.60 Stoga, na metodološkoj ravni oni ispunjuju i kriterije posredno vrednujuće i kriterije neposredno vrednujuće teorije prava. Utoliko se čini da je dihotomija posredno/neposredno vrednujuća teorija prava neodgovarajuća jer, zapravo, predstavlja dva stupnja (koraka) metodološkoga pristupa s njihovim određenim slijedom (naime, 1. posredno, 2. neposredno), dijeleći tako teoretičare prava na one koji se zaustavljaju nakon prva koraka i one koji pri izgradnji svojih teorijskih shvaćanja naravi prava prolaze kroz oba koraka. Drugo, čini se da je dihotomija posredno/neposredno vrednujuća teorija prava zavaravajuća jer implicira postojanje dviju jasno razlučenih, u sebi jedinstvenih, uzajamno isključivih i nasuprotnih metodoloških pozicija, što, kako je već pokazano, nije slučaj.61 Treće, ne čini se da tzv. posredno vrednujuća teorija prava artikulira osobit metodološki pristup teoriji prava. Teoretičar prava koji se upušta u pothvat posredno vrednujuće teorije prava koristi posredno vrednovanje (tj. donošenje sudova o važnosti) kako bi odredio i razlučio predmet svoje teorije na isti način kao što to čini i svaki drugi, a ne isključivo pravni teoretičar. U objašnjenju predmeta svoje teorije (tj. u objašnjenju onih obilježja koja je vrednovao kao važna), on ne koristi više vrednovanje, nego predmet samo opisuje.62 S druge strane, teoretičar prava koji se upušta u pothvat neposredno vrednujuće teorije prava neposredno vrednovanje (tj. moralno vrednovanje) koristi i onda kad objašnjava predmet svoje teorije. Četvrto, neopravdano je dihotomiju označiti priloškim oznakama načina na koji se vrednovanje provodi te potom jednu vrijednost (tj. važnost) pridružiti jednom polu dihotomije (tj. posredno vrednujućoj teoriji prava), a mnoštvo vrijednosti (moralno/nemoralno, dobro/loše, ispravno/neispravno, opravdano/neopravdano, ispravno/pogrešno, itd.) drugom polu dihotomije (tj. neposredno vrednujućoj teoriji prava). A da ne kažemo da dihotomija na taj način zavaravajuće na istu razinu stavlja vrijednost važnosti s vrijednostima kao što su moralnost, pravednost i ispravnost.63

  • 64 Prema Bixu, “ako se izgradnja teorije svede na sudove o ‘važnosti’ i ‘značaju’, teško da se to može (...)
  • 65 Prema Bixu, “važnost se najbolje može pojmiti kao iskaz o korisnosti – prikladan odgovor na pitanje (...)
  • 66 Vidi Priel (2007: 191; 2013: 250, n. 6).
  • 67 Prema Prielu, “ako je cilj filozofa prava pružiti prikaz naravi prava izlaganjem svih njegovih važn (...)

38Međutim, čak i kad bismo prihvatili Dicksoničinu dihotomiju, preostaje nam problem uloge vrijednosti važnosti u okviru pothvata posredno vrednujuće teorije prava. Neki teoretičari ističu relativnost64 i nedostatnu objektivnost sudova o važnosti;65 drugi ukazuju na njezinu nesposobnost točna određivanja predmeta istraživanja.66 Nadalje, s obzirom na to da se sudovi o važnosti oslanjaju na nedostatno objektivne standarde utvrđivanja što je važno, postoji i problem glede odlučivanja u slučaju konkurirajućih sudova o važnosti.67

6 Korisnost dihotomije neposredno/posredno vrednujuća teorija prava

  • 68 Dickson (2001: 8–9).
  • 69 Dickson (2001: 8).

39Prema Dickson, problem s dihotomijom deskriptivno/normativno leži u činjenici da se deskriptivno uobičajeno shvaća u smislu da teoretičar prava “uopće ne treba donositi ikakve vrijednosne sudove glede onoga što svojom teorijom nastoji opisati“ (prikaz prava “kakvo ono jest”), dok se normativno uobičajeno shvaća u smislu da će teoretičar prava “nužno biti uključen u donošenje sudova o moralnoj vrijednosti, svrsi ili funkciji prava kako bi ga opisao na odgovarajući način“ (prikaz prava “kakvo bi ono trebalo biti”).68 Taj problem, tvrdi Dickson, proizlazi iz činjenice “da razlikovanje jest/treba zapravo obuhvaća nekoliko različitih pitanja koja se često miješaju i/ili neodgovarajuće shvaćaju”.69 Stoga, Dickson predlaže novi pristup razlikovanju jest/treba

  • 70 Dickson (2001: 8).

putem teme uloge vrednovanja u teoriji prava, te određenije, putem pitanja: u kojoj mjeri i u kojemu smislu teoretičar prava mora donositi vrijednosne sudove o pojavama koje nastoji opisati kako bi izgradio uspješnu teoriju prava?70

40Na temelju svoje analize, Dickson zaključuje da i tzv. deskriptivisti moraju donositi vrijednosne sudove, odnosno, osim metateorijskih sudova (vrednovanje u banalnome smislu), donositi i sudove o važnosti promatranih obilježja prava koja, kad se njihova važnost utvrdi, postaju važni za utvrđivanje naravi prava kao predmeta teorije prava.

  • 71 Dickson (2001: 7).

41Međutim, čini se da Dickson ne uzima u obzir razliku između dviju zadaća teoretičara prava: 1) odrediti (utvrditi) svoj predmet istraživanja (pravo) i 2) pružiti odgovarajući prikaz (objašnjenje) svoga predmeta istraživanja. Prva zadaća obuhvaća dvoje: a) odrediti pojavne oblike prava i b) utvrditi nužna, ili nužna i važna, ili važna ali ne nužno i nužna obilježja prava. Ta zadaća, u svojemu drugom stupnju, od teoretičara prava, između ostaloga, zahtijeva donošenje vrijednosnih sudova kakvi se donose pri izgradnji svake teorije, odnosno metateorijskih ili epistemički vrijednosnih sudova. Ti vrijednosni sudovi svakako uključuju vrijednosne sudove o važnosti određena obilježja predmeta istraživanja. S obzirom na činjenicu da sudovi o važnosti pripadaju kategoriji metateorijskih sudova, njih donose i tzv. deskriptivisti i tzv. normativisti. Razlika između deskriptivista i normativista pojavljuje se, međutim, tijekom bavljenja teoretičara prava njihovom drugom zadaćom, tj. tijekom pružanja odgovarajućega prikaza (naravi) prava kao predmeta njihovih teorija. Kod deskriptivista, odgovarajući prikaz (naravi) prava opis je i objašnjenje prava “kakvo ono jest”, dok, kod normativista, odgovarajući prikaz (naravi) prava “kako ono jest” nužnu uključuje zauzimanje stajališta “o moralnoj prednosti ili nedostatku prava“.71

42Dakle, kad je riječ o pružanju odgovarajućega prikaza predmeta istraživanja (za razliku od postupka njegova utvrđivanja/određivanja), deskriptivisti su i dalje deskriptivisti, dok normativisti ostaju normativisti čak i kad je riječ o pružanju odgovarajućega prikaza predmeta istraživanja (tj. naravi prava) jer pružajući taj prikaz oni o predmetu istraživanja moraju donositi i (u pravilu, moralne) vrijednosne sudove. To, stoga, ne znači da je deskriptivna teorija vrijednosno neobilježena. Međutim, niti je vrijednosno obilježena kad je riječ o njezinoj drugoj zadaći – pružanju odgovarajućega prikaza naravi prava. I to je ono što razlikuje deskriptivnu od normativne teorije prava.

43Stoga, Dicksoničina je dihotomija između neposredne i posredne teorije prava neodgovarajuća jer je njezin prvi dio (posredno vrednujuća teorija prava) određen na temelju jednog elementa (tj., na temelju vrednovanja uključenoga u prvu zadaću teorije prava – utvrđivanje predmeta istraživanja, što je zajedničko svim teorijama), a drugi dio (neposredno vrednujuća teorija prava) na temelju drugoga, različitoga elementa (tj. na temelju vrednovanja uključenoga u drugu zadaću teorije prava – pružanje odgovarajućeg prikaza prava, koja se razlikuje ovisno o tome izvršavaju li je deskriptivisti ili normativisti). Odgovarajuća bi dihotomija metodoloških pristupa, čak i ako je se želi uobličiti isključivo oslanjanjem na ulogu vrednovanja, trebala biti utemeljena samo na jednoj od spomenutih vrsta vrednovanja. Ona bi trebala polaziti bilo od vrste vrednovanja korištene pri izvršavanju prve zadaće teorije prava (tj. donošenja sudova o važnosti) ili od vrste vrednovanja koju se može koristiti pri izvršavanju druge zadaće teorije prava (tj. donošenja moralnih sudova). Međutim, kako se oba metodološka pristupa, tradicionalno označena kao “deskriptivni” i “normativni”, pri izvršavanju prve zadaće teorije prava upuštaju u istu vrstu vrednovanja, ta se vrsta vrednovanja ne može smatrati odgovarajućim razlikovnim elementom spomenuta dva metodološka pristupa. Dakle, dihotomija između metodoloških pristupa koja je utemeljena na ulozi vrednovanja u teoriji prava moguća je jedino kao dihotomija s obzirom na ulogu vrednovanja u drugoj zadaći teorije prava, tj. u pružanju odgovarajućega prikaza prava.

44Međutim, pod pretpostavkom prihvaćanja te mogućnosti, Dicksoničina dihotomija između neposredno i posredno vrednujuće teorije prava čini se nekorisnom. Tijekom pružanja prikaza prava jedan metodološki pristup (normativna teorija prava) vrednovanje koristi, dok drugi (deskriptivna teorija prava) to ne čini. Zato bi ispravnije bilo govoriti samo o dihotomiji između vrednujuće i nevrednujuće teorije prava, no to u konačnici ne dodaje ništa nova u odnosu na ono što se već podrazumijeva dihotomijom deskriptivno/normativno.

  • 72 Leiter (2003: 40). Za Dicksoničin odgovor Leiteru, vidi Dickson (2004: 134–139). Za Leiterov odgovo (...)

45Na kraju, može se zaključiti da je Leiter u pravu kada tvrdi da je posredno vrednujuća teorija prava “tek primjer deskriptivne teorije prava i njezina primjenjivanja onoga što Dickson naziva “metateorijskim (...) vrijednostima“ te da ”pojmovni prostor između deskriptivne teorije prava (jednom kada se Banalna Istina prizna) i normativnoga shvaćanja teorije prava ne postoji“.72

Top of page

Bibliography

Juan Carlos BAYÓN, 2013: The Province of Jurisprudence Undetermined. Neutrality and Theory of Law. Eds. J. Ferrer Beltrán, J. J. Moreso, D. M. Papayannis. Dordrecht: Springer. 1-16.
Brian H. BIX, 2003: Book Review. Australian Journal of Legal Philosophy. (2003) 28. 231-236.
--, 2006: Conceptual Questions and Jurisprudence. Philosophy of Law: Critical Concepts in Philosophy. Vol. 1. Ed. Brian H. Bix. London and New York: Routledge. 48-62.
Brian BURGE-HENDRIX, 2003: Two Perspectives on Legal Theory. Canadian Journal of Law and Jurisprudence. (2003) XVI(2). 357-346.

Jules COLEMAN, 2001: The Practice of Principle. Oxford and New York: Oxford University Press.

Julie DICKSON, 2001: Evaluation in Legal Theory. Oxford and Portland (Oregon): Hart Publishing.
--, 2004: Methodology in Jurisprudence: A Critical Survey. Legal Theory, (2004) 10. 117-156.
--, 2009: Descriptive Legal Theory. IVR Encyclopedie, http://ivr-enc.info/index.php?title=Descriptive_Legal_Theory, accessed 23 October 2011.
--, 2011: On Naturalizing Jurisprudence: Some Comments on Brian Leiter's View of What Jurisprudence Should Become. Law and Philosophy, (2011) 30(4). 477-497.
Ronald DWORKIN, 2004: Hart’s Postscript and the Character of Political Philosophy. Oxford Journal of Legal Studies, (2004) 24. 1-37.

John FINNIS, 1984: Natural Law and Natural Rights. Oxford and New York: Oxford University Press.
--, 2003: Law and What I Truly Should Decide. American Journal of Jurisprudence, (2003) 48. 107-129.

Andrew HALPIN, 2006: The Methodology of Jurisprudence: Thirty Years Off the Point. Canadian Journal of Law and Jurisprudence. (2006) 19. 67-105.
Herbert Lionel Adolphus HART, 1989: Comment. Issues in Contemporary Legal Philosophy – The Influence of H. L. A. Hart. Ed. R. Gravison. Oxford: Oxford University Press. 35-42.
--, 1997: The Concept of Law. Oxford and New York: Oxford University Press.
Kenneth E. HIMMA, 2001: Book Review. Law and Politics Book Review. (2001) 11. 567-569.

Matthew Henry KRAMER, 2003: Book Review. Cambridge Law Journal. (2003) 62. 207-209.

Brian LEITER, 2003: Beyond the Hart/Dworkin Debate: The Methodology Problem in Jurisprudence. American Journal of Jurisprudence, (2003) 48. 17-51.
--, 2007: Naturalizing Jurisprudence. Oxford and New York: Oxford University Press.

Andrei MARMOR, 2006: Legal Positivism: Still Descriptive and Morally Neutral. Oxford Journal of Legal Studies. (2006) 26(4). 683-704.
Mark MCBRIDE, 2003: Review. The Modern Law Review. (2003) 66(4). 661-664.

Stephen PERRY, 1998: Hart’s Methodological Positivism. Legal Theory, (1998) 4. 427-467.
Gerald J. POSTEMA, 1998: Jurisprudence as Practical Philosophy. Legal Theory, (1998) 4. 329-357.
Dan PRIEL, 2007: Jurisprudence and Necessity. Canadian Journal of Law and Jurisprudence. (2007) 20. 173-200.
--, 2008a: The Boundaries of Law and the Purpose of Legal Philosophy. Law and Philosophy, (2008) 27. 643-695.
--, 2008b: Free-Floating from Reality. Canadian Journal of Law and Jurisprudence. (2008) 21. 429-485.
--, 2013: The Scientific Model of Jurisprudence. Neutrality and Theory of Law. Eds. J. Ferrer Beltrán, J. J. Moreso, D. M. Papayannis. Dordrecht: Springer. 239-254.

Joseph RAZ, 1994: Ethics in the Public Domain. Oxford and New York: Oxford University Press.
Veronica RODRIGUEZ-BLANCO, 2006: The Methodological Problem in Legal Theory: Normative and Descriptive Jurisprudence Revisited. Ratio Juris, (2006) 19(1). 26-54.

Top of page

Notes

1 Vidi Priel (2008a: 644–649), Coleman (2001: 179), Hart (1997: 239–244), Dickson (2001: 4 i 30; 2009: 1–3) i Rodriguez-Blanco (2006: 26–28).

2 Vidi Dickson (2009: 1–2) i Priel (2008a: 644–646). Za primjer ovoga metodološkog gledišta, vidi Hart (1997: 239–244).

3 Vidi Dickson (2009: 2–3) i Priel (2008a: 645, 646 i 649). Za primjer ovoga metodološkog gledišta, vidi Finnis (1984: 3–22; 2003: 107–129) i Dworkin (2004: 1–37).

4 Za druge kritike korištenja dihotomije deskriptivno/normativno u predstavljanju metodoloških pozicija u teoriji prava, vidi Coleman (2001: 175 ff).

5 Vidi Dickson (2001: 30).

6 Dickson (2001: 30; 2004: 137).

7 Dickson (2001: 31). “Primjerice, gledište o ‘dva plemena’ površno prelazi preko pitanja poput razlike između teza o moralnom vrednovanju i moralnom opravdanju te razlike između obiju ovih teza i teze o korisnim moralnim posljedicama, a može i ohrabriti zbunjujući mit glede toga da su neki pristupi teoriji prava – osobito pravni pozitivizam – pokušaji predstavljanja vrijednosno neobilježenog prikaza prava“. Dickson (2001: 133–134).

8 Dickson (2001: 31).

9 Dickson (2001: 8).

10 Dickson (2001: 3).

11 Dickson (2001: 29).

12 Vidi Dickson (2001: 32; 2004: 125), Coleman (2001: xxii i 3) i Leiter (2003: 34–35).

13 Dickson (2001: 33).

14 Dickson (2001: 34–35).

15 Dickson (2001: 31–33). Za tu misao, vidi i Coleman (2001: 177–178).

16 Dickson (2004: 125–126).

17 Finnis (1984: 17). Vidi Dickson (2001: 38–39).

18 Dickson (2001: 39).

19 Dickson (2001: 39).

20 Finnis (1984: 12). Vidi Dickson (2001: 39).

21 Raz (1994: 237). Vidi Dickson (2001: 40).

22 Dickson (2001: 40).

23 Dickson (2001: 43).

24 Dickson (2001: 43).

25 Dickson (2004: 139). Vidi i Dickson (2011: 493–495).

26 Leiter (2003: 35).

27 Dickson (2001: 36 i 45–47). Za primjere toga gledišta, vidi Perry (1998: 462–466) i Finnis (1984: 3).

28 Za gledište prema kojem “postoji način vrednovanja koji nije ni ‘posve metateorijski’ ni oblik moralnoga vrednovanja”, vidi Burge-Hendrix (2003: 339). Za gledište prema kojemu sudovi o važnosti nisu “tipične metateorijske, epistemičke vrijednosti” jer su “vrste vrijednosti koje leže u pozadini sudova o razmjernoj važnosti ili središnjosti obilježja prava (...) bitna, ljudska dobra, praktične vrijednosti“, vidi Postema (1998: 334).

29 Vidi McBride (2003: 664). Za istu misao, vidi Himma (2001: 569).

30 Finnis (1984: 18).

31 Raz (1994: 235).

32 Za sličan argument, vidi Leiter (2003: 32–37 i 40–43). Da je sud o važnosti metateorijska vrijednost, vidi Hart (1989: 39), McBride (2003: 664) i Himma (2001: 569). Za argument glede metateorijske naravi razmatranja (sudova) o važnosti (“Može li teorija biti sveobuhvatna ako ne uključuje sve što je za naš predmet istraživanja važno?“), ali i za moguću razliku između razmatranja o važnosti (“... na odluke o važnosti trebalo bi gledati kao na izlaganje pitanja prije početka našega istraživanja) i drugih razmatranja glede izgradnje teorije (“... njih se u obzir uzima (logički, ako ne praktično) tek nakon što izvedemo neke grube zaključke o našemu predmetu istraživanja“), vidi Priel (2007: 192–193).

33 Dickson (2001: 51–52).

34 Dickson (2001: 52, n. 1).

35 Dickson (2001: 52).

36 Dickson (2001: 52).

37 Dickson (2001: 53).

38 Dickson (2001: 51).

39 Dickson (2001: 17–18 i 89).

40 Za kritiku Dicksoničina popisa osnova za utvrđivanje obilježja koja je važno objasniti, vidi Bayón (2013: 12–13).

41 Vidi Dickson (2001: 58).

42 Dickson (2001: 58).

43 Dickson (2001: 58).

44 Dickson (2001: 64).

45 Dickson (2001: 65).

46 Dickson (2001: 65).

47 Dickson (2001: 66–67).

48 Dickson (2001: 126).

49 Dickson (2001: 121).

50 Dickson (2001: 126).

51 Dickson (2001: 67).

52 Vidi Dickson (2001: 53).

53 Vidi Dickson (2001: 68–69).

54 Vidi primjer agnostičkoga promatrača koji želi razumjeti rimokatoličku misu kojoj nazoči, u Dickson (2001: 68–69).

55 O problematičnome i “nekorisnome nazivlju ‘neposredno’/‘posredno’“, vidi Kramer (2003: 210–211). Za gledište prema kojemu bi posredno vrednovanje “bilo jednostavnije i točnije opisati kao neposredno vrednovanje prakse iz određenoga teorijskog položaja” jer “ono predstavlja to što taj teorijski pogled u praksi smatra vrijednim”, vidi Halpin (2006: 78–79).

56 Finnis (1984: 3).

57 O uporabi introspekcije i intuicije, prije nego li stavova (vjerovanja, sudova, gledišta) sudionika tijekom, primjerice, utvrđivanja pojavnih oblika prava, vidi Priel (2007: 178–179).

58 Za alternativno gledište, vidi Halpin (2006: 78–79).

59 Vidi Priel (2007: 186).

60 Vidi Dickson (2009: 2–3; 2004: 123–124).

61 Za isti argument glede dihotomije deskriptivna/normativna teorija prava, vidi Bayón (2013: 3).

62 Vidi Marmor (2006: 683–704).

63 Za gledište prema kojemu razlika između neposrednog i posrednog vrednovanja “daje za vjerovati da između tzv. neposrednog i posrednog vrednovanja nema nikakve bitne razlike“, vidi Priel (2008b: 439).

64 Prema Bixu, “ako se izgradnja teorije svede na sudove o ‘važnosti’ i ‘značaju’, teško da se to može činiti najpostojanijom ili najobjektivnijom osnovom za raspravu. ‘Važnost’ i ‘značaj’ čine se relativnim terminima – ‘važno za koga? ‘značajno’ u odnosu na koju svrhu? Čini se da su ta vrednovanja pitanja oko kojih bi se razumni promatrači mogli ne slagati – i ne slagati oštro “. Bix (2003: 236).

65 Prema Bixu, “važnost se najbolje može pojmiti kao iskaz o korisnosti – prikladan odgovor na pitanje ‘zašto je X važan?’ jest ‘zato što pomaže postići Y’ – iako još uvijek trebamo doći do nekoga slaganja glede toga koji su to pravi ciljevi. Ako se ne slažemo glede svrha prakse, vjerojatno se nećemo slagati ni glede toga koji su to aspekti prakse važni ili značajni (i zašto su takvi)“. Bix (2006: 53). Vidi, također, Priel (2013: 249).

66 Vidi Priel (2007: 191; 2013: 250, n. 6).

67 Prema Prielu, “ako je cilj filozofa prava pružiti prikaz naravi prava izlaganjem svih njegovih važnih obilježja, tad je nužno da će među filozofima doći do neslaganja glede važnih pitanja filozofije prava, i ako ne postoji načina kako razriješiti prijepore glede pitanja o važnosti, tad su prijepori među filozofima prava osuđeni na to da ne budu riješeni, i sve dok ne postoji standard ocjenjivanja važnosti, ne postoji ni način da razriješimo neslaganja glede naravi prava“. Priel (2007: 195). Vidi, također, Priel (2013: 249–250).

68 Dickson (2001: 8–9).

69 Dickson (2001: 8).

70 Dickson (2001: 8).

71 Dickson (2001: 7).

72 Leiter (2003: 40). Za Dicksoničin odgovor Leiteru, vidi Dickson (2004: 134–139). Za Leiterov odgovor Dickson, vidi Leiter (2007: 194–196).

Top of page

References

Bibliographical reference

Luka Burazin, “Posredno i neposredno vrednujuća teorija prava”Revus, 20 | 2013, 35–45.

Electronic reference

Luka Burazin, “Posredno i neposredno vrednujuća teorija prava”Revus [Online], 20 | 2013, Online since 01 December 2015, connection on 11 October 2024. URL: http://journals.openedition.org/revus/2581; DOI: https://doi.org/10.4000/revus.2581

Top of page

About the author

Luka Burazin

docent teorije prava i države na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

By this author

Top of page

Copyright

CC-BY-SA-4.0

The text only may be used under licence CC BY-SA 4.0. All other elements (illustrations, imported files) are “All rights reserved”, unless otherwise stated.

Top of page
Search OpenEdition Search

You will be redirected to OpenEdition Search