1 Uvod

1U ovome radu zalažem se za stajalište koje uključni pozitivisti dijele s Ronaldom Dworkinom i zagovornicima jake prirodnopravne struje:

• 1 Kriterije pravnosti nazivat ću i „kriterijima prava”. Nekoć su kriterije pravnosti pozitivisti obič (...)
• 2 Naravno, Dworkin i prirodnopravni teoretičari iznose snažniju tvrdnju o odnosu između temelja/krite (...)

Teza o uključenosti morala (TUM): Logički je moguće da pravni sustav uključuje moralne kriterije pravnosti1 (ili, kao što to Dworkin kaže, „temelja prava”).2

2 Vrste teorije prava i teza o uključenosti morala

4Postoji nekoliko različitih vrsta teorije prava. Empirijska teorija prava u pravilu se bavi utvrđivanjem ili objašnjavanjem određenih obilježja ili značajki postojećih pravnih sustava; takva je teorija barem po svojoj naravi opisna te se usredotočuje na kontingentne značajke pravnih sustava koji se istražuju. Primjerice, empirijska teorija prava mogla bi se baviti utvrđivanjem ili objašnjavanjem sadržaja pravnih normi kojima se u SAD-u navodno uređuje privatnost informacija. Slično tomu, takva bi se teorija mogla baviti objašnjavanjem funkcije kojoj navodno služi neki skup pravnih praksi u Kolumbiji. Nasuprot tomu, normativna teorija prava uglavnom se bavi određivanjem značajki koje pravne norme ili institucije moraju imati da bi bile moralno legitimne. Primjerice, normativni teoretičar prava mogao bi tvrditi da pravo, kao stvar supstantivne moralne teorije, treba zaštititi privatnost informacija na niz određenih načina ili da redarstvene snage države opravdano provode samo određene vrste zaštite privatnosti informacija.

5Međutim, pojmovnim teorijama prava pokušava se pristupiti temeljnom pitanju koje normativne i opisne teorije prihvaćaju zdravo za gotovo – a to je pitanje utvrđivanja naravi prava kao takvog – te se njima stoga pokušava odgovoriti na pitanje „Što je to pravo?” Pojmovne teorije pokušavaju identificirati ona obilježja i značajke koji prema našem pojmu prava čine narav prava kao takvog pa tako razlikuju entitete koji se valjano mogu okarakterizirati kao „pravo” od entiteta koji se ne mogu valjano okarakterizirati kao „pravo”. Te teorije u pravilu izražavaju ili podrazumijevaju pojmovno nužne uvjete glede toga što se smatra pravom te se općenito mogu podvesti pod sljedeću shemu:

U bilo kojem društvu s pravnim sustavom S nužno postoji skup uvjeta c1, c2, …, cj, takvih da za bilo koju normu N, N je pravo u društvu S ako i samo ako N ispunjava uvjete c1, c2, …, cj.

6Pozitivisti i prirodnopravni teoretičari uvjetima c1, …, cj (gdje j predstavlja arbitrarni prirodni broj) pridaju različite nazive, od „kriterija pravnosti”, „kriterija pravne valjanosti” do „kriterija valjanosti”. Ronald Dworkin naziva ih „temeljima prava”. Ja ću te izraze koristiti naizmjence, pod pretpostavkom da razlike koje među njima postoje, ma kakve one bile, nisu od važnosti za argument ovoga rada.

7U svezi s tim temeljnim problemom redovito postoje tri glavna problema. Prvo, potrebno je objasniti imaju li temelji prava nužno status prava; pozitivizam, primjerice, smatra da temelji prava jesu pravo, ali nisu pravno valjani. Drugo, ako je tomu tako, potrebno je objasniti zašto temelji prava imaju status prava; pozitivist tvrdi da konvencionalno pravilo priznanja kojim se definiraju temelji prava ili kriteriji pravne valjanosti ima status prava na temelju toga što ga u praksi primjenjuju oni koji u pravnom sustavu izvršavaju funkciju nositelja pravne vlasti. Treće, potrebno je objasniti uvjete postojanja za pravni sustav; pozitivizam smatra da pravni sustav postoji kad postoji konvencionalno pravilo priznanja koje u praksi primjenjuju nositelji pravne vlasti te kada se građani uglavnom pokoravaju zakonima pravno valjanima na temelju pravila priznanja.

9I dok i dalje postoje nesuglasice glede pitanja uključuju li nužno temelji prava moralna načela, znatan dio nedavne rasprave u pojmovnoj filozofiji prava o teorijski istaknutim odnosima između prava i morala bio je usredotočen na to je li moguće da temelji prava uključuju moralna načela. Korijeni te rasprave, koja je postala središnjim pitanjem među pravnim pozitivistima tijekom posljednjih petnaest godina, mogu se pronaći u Dworkinovim utjecajnim ranim kritikama pravnoga pozitivizma. U razdoblju od sredine do konca 1970-ih, Dworkin je tvrdio da pravnom pozitivizmu nedostaju sredstva kojima bi objasnio ulogu koju u sudskom rasuđivanju i odlučivanju imaju moralni standardi i rasuđivanje. Kako on to (ponešto zavaravajuće) kaže u „Modelu pravila II”:

• 6 Dworkin (1977: 40–41). Ovdje kažem „zavaravajuć” zbog toga što kaže da ta moralna načela imaju stat (...)

Njihovo podrijetlo kao pravna načela ne leži u određenoj odluci nekog zakonodavnog tijela ili suda, nego u osjećaju prikladnosti koji se s vremenom razvio u struci i javnosti. Njihova kontinuirana snaga ovisi o održavanju tog osjećaja prikladnosti. Kada se više ne bi činilo nepravičnim ljudima dopustiti da ostvare korist od protupravnih djela koja počine ili pravičnim oligopolima koji proizvode potencijalno opasne strojeve nametnuti posebne terete, ta načela, čak i ako od njih nikada nije bilo odstupljeno ili nikada nisu bila ukinuta, u novim predmetima više ne bi bila od neke važnosti.6

10Prema Dworkinu, pravnici i suci svoje argumente redovito temelje na moralnim načelima koja status prava imaju ne zato što su bila formalno ili službeno proglašena nego zbog svojeg moralnog sadržaja.

11U pogledu toga kako odgovoriti na Dworkinov argument pozitivisti su se podijelili. Isključni pozitivisti, poput Josepha Raza, Scotta Shapira, Andreia Marmora i Briana Leitera, odbacili su dworkinijansku tvrdnju da ta moralna načela imaju status prava na temelju svojega sadržaja. Isključni su pozitivisti tako prihvatili i branili tezu o izvorima kojom se osporava mogućnost postojanja pravnih sustava s moralnim kriterijima pravne valjanosti. Uključni pozitivisti, poput Julesa Colemana, Matthewa Kramera, Wilfrida Waluchowa i mene, prihvaćaju ono što ću nazvati tezom o uključenosti morala, a koju ću ponoviti u ponešto izmijenjenom izričaju:

Teza o uključenosti morala (TUM): Postoji logički moguć pravni sustav u kojemu temelji/kriteriji prava (ili kriteriji pravne valjanosti) uključuju neke moralne norme.

12Iako taj izričaj redovito koriste uključni pozitivisti, njega prihvaća i stanovit broj drugih teoretičara: isto stajalište dijele i istaknuti prirodnopravni teoretičari poput Tome Akvinskoga i Blackstonea (ako je logički nužna istina da temelji/kriteriji prava uključuju moralne norme, logično slijedi TUM), neki neoprirodnopravni teoretičari i Ronald Dworkin. Istina je da svaki od tih teoretičara ponešto snažnije zagovara tvrdnju o pojmovnom odnosu između morala i temelja/kriterija prava; međutim, ta snažnija stajališta logički podrazumijevaju slabiju tvrdnju uobličenu kao TUM.

13Važnosti rasprave dodatno je pridonijela pojava stajališta koja se smještaju između pravnog pozitivizma i najsnažnijeg oblika prirodnopravne teorije, koji se tradicionalno tumači kao osporavanje teze o odvojivosti. Ta važna nova stajališta uključuju Dworkinovu zrelu „treću teoriju prava” i neoprirodnopravna stajališta poput onoga Marka Murphyja, prema kojemu je logički nužno da su zakoni moralno problematičnog sadržaja manjkavi qua pravo. Razvoj tih suparničkih stajališta potiče trajnu raspravu o tome je li TUM istinit.

14Naravno, TUM je pojmovna tvrdnja – i k tome vrlo slaba. Ona se ne tiče onoga što je nužno ili čak zbiljsko, a što bi je učinilo djelomično empirijskim pitanjem; ona se tiče onoga što je moguće. Njome se samo tvrdi da je za pravni sustav logički moguće da ima moralne temelje prava; drugim riječima, tvrdi se da su naši pravni pojmovi konzistentni s postojanjem moralnih temelja valjanosti – a ta je tvrdnja na meti, primjerice, Razova argumenta o vlasti (autoritetu) kojim se osporava logička kompatibilnost moralnih temelja prava s pojmom pravne vlasti (autoriteta). Tvrdnje o tome što je samo logički, metafizički ili pojmovno moguće posebno je teško braniti. Kako bi se ta vrsta tvrdnje dokazala, treba dokazati da je moguće smisleno zamisliti pravni sustav s moralnim temeljima prava. To uključuje dokazivanje da postojanje pravnoga sustava s moralnim temeljima prava nije protuslovno ni samome sebi ni drugim ključnim doktrinama teorije prava. Mogućnosne ili koherentnosne tvrdnje poput ovih teško nalaze potporu u pozitivnim argumentima. Stoga se vodi rasprava u kojoj zagovornik stajališta da je moralno utemeljenje prava nemoguće daje argumente kojima želi dokazati da je postojanje takvih temelja logički nekonzistentno s nekom drugom vjerojatnom pojmovnom istinom o pravu.

15U tom pogledu rasprava nalikuje raspravi o logičkoj koherentnosti samoga pojma svesavršenoga Boga. Netko tko odbacuje stajalište da je taj pojam koherentan obično iznosi argumente u prilog navodnoj pojmu implicitnoj nekonzistentnosti: primjerice, tvrdilo se da biće ne može istodobno biti savršeno milosrdno i savršeno pravično: savršena pravednost uvijek zahtijeva (kako po prilici glasi argument) da se prema osobi postupi onako kako ona to zaslužuje, dok savršeno milosrđe zahtijeva da se prema osobi ponekad postupi manje strogo nego što to ona zaslužuje. Prema mojem saznanju, teistima nedostaje pozitivan argument u prilog konzistentnosti svih relevantnih pojmova sadržanih u složenom pojmu bića koje oprimjeruje takvo savršenstvo te se stoga usredotočuju na pobijanje argumenata kojima se ustvrđuje nekonzistentnost pojma svesavršenoga Boga. Razlog tomu jest činjenica da je vrlo teško iznijeti pozitivan argument u prilog tvrdnji da su te ideje konzistentne; nedostaje nam neposredan osjećaj glede toga koje su to tvrdnje koherentne jer se nekonzistentnost može pritajiti duboko ispod površine. Zato se struktura ovoga spora između onih koji prihvaćaju TUM i onih koji ga osporavaju obično podudara sa strukturom rasprave o koherentnosti pojma svesavršenoga Boga.

16Kao što bi i trebalo biti očitim, mogućnosne se tvrdnje teško podupiru pozitivnim argumentima. Tvrditi da je stanje stvari S moguće jest tvrditi ništa jače od sljedećega: skup propozicija koje iscrpno opisuju S logički je konzistentan ili, drugim riječima, nije sebi protuslovan. Tvrdnja, dakle, da je neko stanje stvari moguće izražava, u biti, logičku tvrdnju o skupu rečenica koje iscrpljuju opis svih teoretski istaknutih obilježja S-a – odnosno da taj skup rečenica ne sadrži rečenice koje podrazumijevaju logičko proturječje.

18Prema tome, uspješan pozitivan argument u prilog TUM-a mora biti uobličen tako da dokazuje postojanje maksimalno konzistentnog skupa rečenica koji uključuje propoziciju da za neki institucionalni sustav L, L je pravni sustav koji ima moralne temelje prava. To zahtijeva dokazivanje da ne postoji nikakvo logičko proturječje između (1) tvrdnje da je L sustav prava (sa svime što to pretpostavlja u smislu pojmovno povezanih tvrdnji, primjerice, o vlasti (autoritetu), obvezi itd.) i (2) tvrdnje da L ima moralne temelje prava.

3 Ustroj rasprave između uključnog i isključnog pozitivizma

4 Iznošenje pozitivnog argumenta u prilog mogućnosnoj tvrdnji

22Isključivo obrambeni stav uključnih pozitivista mogao bi se na prvi pogled doimati zbunjujućim; međutim, razlog zašto je rasprava poprimila ovaj oblik jednostavno je shvatiti jednom kada postane jasno što bi uključivalo osmišljavanje uspješnog pozitivnog argumenta. Kao što se ispostavilo, stvarni je problem, u biti, u shvaćanju logike relevantnih modaliteta koje nije dovoljno dobro da bi se učinilo ono što je potrebno za osmišljavanje pozitivnog argumenta u prilog TUM-u. Pretpostavljam da je ljudima kojima nedostaje obuke u metafizici prilično teško posve shvatiti narav raznih metafizičkih tvrdnji kao i koja bi to metodologija bila ispravna, što je, naravno, tema o kojoj se i vodi spor. Kada se jednom u razgovor uvedu modaliteti kao što su nužnosni operator (odnosno, nužno je da p ili, simbolički, □p) i mogućnosni operator (odnosno, moguće je da p ili, simbolički, ◊p), logički standardi na kojima se temelji deduktivni argument postaju znatno kompliciraniji – a ta složenost odražava analognu složenost metafizike kao zasebne discipline. A ovdje možda treba shvatiti – što se često, možda baš zato što je ta misao tako očita ili nepotrebna, previđa – da je pojmovna filozofija prava ništa doli metafizika prava.

23Ovdje je korisno ponovno razmotriti pitanje koherentnosti pojma svesavršenoga bića – što je, treba primijetiti, i metafizičko pitanje. Relevantna ateistička tvrdnja je da ne postoji (da zapravo ne bi mogla postojati) stvar koja ispunjava uvjete postojanja za savršenstvo jer su neki od tih uvjeta logički nekonzistentni s drugim uvjetima. Kao što je, primjerice, prethodno istaknuto, tvrdilo se da savršeno milosrđe i savršena pravednost ne mogu biti istodobno oprimjereni u jednome biću jer su kriteriji za bivanje savršeno pravednim logički nekonzistentni s kriterijima za bivanje savršeno milosrdnim. Kao što sam, međutim, također prethodno istaknuo, teistima nedostaje pozitivan argument kojim bi se neposredno osvrnuli na pitanje konzistentnosti tako što bi dokazali da su sva savršenstva takoreći logički kompatibilna. Iako, naravno, postoje argumenti u prilog postojanju Boga (primjerice, takozvani argument inteligentnog dizajna), oni nisu neposredno usmjereni na koherentnost pojma svesavršenoga bića. Naravno, ukoliko je jedan od tih argumenata uspješan u dokazivanju postojanja svesavršenoga Boga, logično proizlazi da je pojam koherentan. Međutim, tim se drugim argumentim čak ni ne pokušava neposredno upustiti u osporavanje ateističkih argumenata o nekonzistentnosti.

25Ako se filozofima to čini iznenađujućim, u drugim akademskim disciplinama to se prihvaća zdravo za gotovo. Općepoznato je da dokazivanje mogućnosne tvrdnje predstavlja posebne teškoće u čistoj matematici. Jedno pitanje koje se u kontekstu proučavanja određenog formalnog aksiomatskog sustava u matematici, kao što je to teorija skupova, redovito javlja, jest je li skup aksioma konzistentan; i ako jest, može li se konzistentnost toga skupa dokazati. Postoje dva moguća teorema o konzistentnosti – jedan jači i stoga poželjniji od drugoga. Najpoželjniji ishod bio bi dokaz da je skup aksioma apsolutno konzistentan, a to je ono što redovito imamo na umu kada kažemo da je neki skup propozicija konzistentan. Ono što je potrebno da bi se dokazala apsolutna konzistentnost skupa aksioma jest tumačenje svih simbola formalnog jezika aksiomatskog sustava u kojemu su aksiomi isitiniti; takvo je tumačenje poznato kao model za skup aksioma.

26Od presudne je važnosti primijetiti odnos između pronalaska modela za skup aksioma i davanja pozitivnog argumenta u prilog TUM-u. Intuitivno, ideja koja stoji iza matematičkog projekta jest protumačiti simbole jezika tako da se može stvoriti koherentna priča u kojoj su svi protumačeni aksiomi očito istiniti. To je analogno onome što moramo učiniti kod davanja uspješnog pozitivnog argumenta u prilog TUM-u. Ako se može proizvesti model za aksiome odgovarajućeg matematičkog sustava, tada slijedi da su aksiomi konzistentni – odnosno, da postoji neki mogući svijet u kojemu su svi aksiomi istiniti. Ako zagovornik TUM-a može proizvesti koherentnu priču u kojoj nešto što je očito pravni sustav (prema odgovarajućoj teoriji) također očito sadrži moralne temelje prava, tada je to dovoljan dokaz toga da je postojanje moralnih temelja prava konzistentno s odgovarajućom teorijom prava – odnosno, da postoji neki mogući svijet u kojemu postoji pravni sustav s moralnim temeljima prava. Drugim riječima, ako zagovornik TUM-a može proizvesti takav „model”, tada je to dovoljno za dokazivanje TUM-a na temelju, kako sam to nazvao, pozitivnog argumenta.

28Stoga je mnogo češće slučaj da se matematičari moraju zadovoljiti dokazivanjem onoga što se naziva relativnom konzistentnošću. Zamisao je da se uzme skup aksioma, S, koji se, intuitivno gledajući, čini jasnije konzistentnim i pokuša dokazati da su aksiomi razmatranog sustava, T, teoremi S-a. Dokaz da su aksiomi T-a aksiomi S-a dokazuje da je T u sljedećem smislu konzistentan s obzirom na S: ako je S konzistentan, tada je T konzistentan. U golemoj većini slučajeva relativna konzistentnost je ono najbolje što se može postići; štoviše, nije moguće dokazati čak ni da je matematika apsolutno konzistentna.

29Kao što se iz prethodnoga da naslutiti, vjerojatno ne postoji nikakvo sveobuhvatno, pristupačno teorijsko objašnjenje, koje bi osim toga osiguralo i konsenzus, glede toga zašto se ishodi koji predstavljaju apsolutnu konzistentnost u matematici postižu tako teško; ali, kao što smo već vidjeli, moguće je steći grubu sliku zašto bi to moglo biti točno. Možda nije moguće doći do preciznog teorijskog objašnjenja zašto se u filozofiji prava ishodi koji predstavljaju konzistentnost teško podupiru pozitivnim argumentima. Ali možemo donekle shvatiti složenost koja obilježava izradu modela kojim bi se potvrdio TUM.

5 Prvi pokušaj pružanja pozitivnog argumenta u prilog TUM-u

30Jedna primamljiva pomisao je da postoji mnogo lako dostupnih modela postojećih pravnih sustava i da se bilo koji od tih postojećih pravnih sustava može koristiti za dokazivanje da su moralni temelji prava mogući. Na kraju krajeva, trivijalna je istina – barem prema svakom standardnom sustavu modalne logike koji je neposredno primjenljiv na filozofsku analizu – da za sve propozicije p, p logički implicira ◊p. Ako se može dokazati da neki postojeći pravni sustav ima moralne temelje prava, tada a fortiori slijedi da je moguće da pravni sustav ima moralne temelje prava, što je upravo ono što se izražava TUM-om.

31Ta strategija pokazala se mnogo manje privlačnom nego što se to čini zbog razloga koji, kao što će biti pokazano, objašnjavaju zašto sam prihvatio povezani, ali izravniji pristup pronalasku modela za TUM. Ovdje vrijedi istaknuti da će me taj pristup dovesti do izrade modela koji bi se mnoge čitatelje, nevične modalnoj logici, mogao dojmiti kao neprihvatljivo pojednostavljen, nevjerojatan i inače problematičan i neobećavajuć. Međutim, kao što ćemo u nastavku vidjeti, taj je dojam netočan i utemeljen na pogrešnom shvaćanju logike i metodologije one vrste izrade modela koja je ponuđena u ovome radu.

32U svojoj opravdano utjecajnoj knjizi Inclusive Legal Positivism Wil Waluchow prihvaća tu strategiju u onome što je možda jedini postojan pokušaj davanja pozitivnog argumenta u prilog TUM-u. Waluchow je pronašao ono što je pretpostavio da je jasan model za TUM u pravnim praksama povezanima sa supstantivnim jamstvima kanadske Povelje. Tvrdio je, primjerice, da se suci, odlučujući o pitanjima koja proizlaze iz tih jamstava, redovito utječu moralnim načelima te da su ta moralna načela pravno obvezni primjenjivati. Na temelju tih praksi zaključuje da je kanadski pravni sustav pravni sustav s moralnim kriterijima valjanosti i da je stoga TUM istinit.

• 15 Perry (1996: 367).

Problem s Waluchowovom analizom je u tome što ona pretpostavlja sporno tumačenje tih pravnih praksa. Moralna načela na koja se suci pozivaju u slučaju teških poveljnih predmeta Waluchow – neargumentirano – tumači kao prethodno postojeća načela koja imaju status prava; sudac u takvim poveljnim predmetima otkriva sadržaj prava definiranog Poveljom. Suprotno tomu, isključni pozitivist tumači takvo pozivanje kao sudsko izvršavanje kvazipravotvorbene diskrecije da se zađe onkraj prava pri izumljivanju (ili stvaranju) novoga prava. Kao što to Stephen Perry ustvrđuje: Nakon što je podosta iskomplicirao prilično očitu stvar da sudska mišljenja u poveljnim predmetima uključuju moralno rasuđivanje, Waluchow pokušava dokazati da moralni standardi korišteni u poveljnim predmetima, izvedeni iz, primjerice, odjeljka 7. Kanadske Povelje o pravima i slobodama (pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost) ili prvog amandmana na američki Ustav (sloboda govora i okupljanja), barem ponekad imaju ulogu testova za postojanje ili sadržaj valjanih zakona. Kad bi se to moglo dokazati, uključni bi se pozitivizam pokazao istinitim, a isključnom bi se pružio protuprimjer. Waluchow tvrdi da isključni pozitivizam raspolaže „samo jednom očitom mogućnošću” da objasni poveljne izazove, to jest idejom da se u odredbi kao što je odjeljak 7. Kanadske povelje ne izlažu pravni kriteriji valjanosti, nego se jednostavno upućuje na izvanpravne, moralne kriterije „kojima su se suci dužni ili slobodni uteći” (157). No isključni bi pozitivist zapravo mogao reći više od toga jer bi se mogao pozvati na Waluchowov pojam presuđivačke vlasti ili dužnosti na određene načine odličivati o poveljnim predmetima. Iako Waluchow to ne spominje, Raz na uglavnom sličan način karakterizira slučajeve kontrole ustavnosti pri tome se koristeći svojim pojmom usmjerene vlasti.15

33Iako je Perry nedvojbeno u pravu što to smatra problemom, on s ovdje iznesenim Waluchowovim argumentom ne razotkriva posve i narav problema.

34Perry, čini se, vjeruje da je problem samo onaj spornoga tumačenja – a to je problem koji Waluchow pokušava otkloniti tvrdnjom da je uključno tumačenje poveljnih praksa nadmoćnije pristupu isključnih pozitivista. Kao što Perry opisuje Waluchowove sljedeće korake u argumentu:

• 16 Perry (1996: 367).

Waluchow kritizira ono što smatra najboljim mogućim objašnjenjem isključnih pozitivista po tri glavne osnove: (i) ono odbacuje opće shvaćanje poveljnih odredaba kao ukorijenjenih temeljnih prava koja su po svojoj naravi pravna, a ne samo moralna; (ii) ono je protivno jeziku koji se često koristi u samim ustavima, poput odredbe u čl. 52. st. 1. kanadskog Ustavnog zakona prema kojoj je svaki zakon koji nije u skladu s Ustavom bez pravne snage ili učinka; i (iii) ono ne može objasniti tako lako kao što to može objašnjenje uključnih pozitivista retroaktivni učinak poveljnih izazova. Zbog tih razloga Waluchow zaključuje da povelje i zakoni o pravima stvaraju „subjektivna prava čiji sadržaj djelomično ovisi o moralnim razmatranjima” (162).16

35Onako kako Perry objašnjava problem, Waluchowov postupak čini se jedinim razumnim postupkom. Waluchow treba dokazati da je tumačenje uključnih pozitivista sukladnije odgovarajućim poveljnim praksama nego tumačenje isključnih pozitivista; a to je upravo onaj postupak opisan u gore citiranome tekstu.

36Perry ne dovodi u pitanje legitimnost te strategije; odnosno, on ne daje nikakav dodatan odgovor na Waluchowovu tvrdnju da će tumačenje poveljnih praksa isključnih pozitivista biti obilježeno problemima opisanima pod (i), (ii) i (iii) u gornjem odlomku.

37Umjesto toga, Perry odgovara na druge Waluchowove kritike tumačenja isključnih pozitivista za koje Waluchow vjeruje da dokazuju da je tumačenje uključnih pozitivista sukladnije poveljnim praksama nego tumačenja isključnih pozitivista. Kao što to Perry ustvrđuje:

• 17 Perry (1996: 379).

Jedan od Waluchowovih argumenata u prilog tumačenju uključnih pozitivista je da objašnjenje isključnih pozitivista odbacuje opće shvaćanje prema kojemu su poveljna prava po svojoj naravi pravna, a ne samo moralna (158-59). Međutim, isključni pozitivist može prisvojiti Waluchowov pojam presuđivačkih subjektivnih prava, koji je ovaj razvio u sklopu svoje na izvorima temeljene koncepcije common lawa u 3. poglavlju, i tvrditi da, iako poveljna subjektivna prava možda nisu strogo govoreći pravna subjektivna prava, ona nisu ni samo moralna; ona su presuđivačka subjektivna prava koja građani imaju u odnosu na sudove. (Kao što je ranije istaknuto, Raz zapravo čini upravo taj korak, koristeći svoj vrlo sličan pojam usmjerene vlasti.) Drugi Waluchowov argument u prilog objašnjenja sudske kontrole ustavnosti uključnih pozitivista jest da se njime retroaktivni učinak poveljnih predmeta objašnjava bolje nego objašnjenjem isključnih pozitivista (160-62). Međutim, i predmeti kojima se ukidaju precedenti common lawa obično imaju retroaktivni učinak pa bi ono što bi Waluchow poželio reći o retroaktivnosti u tom kontekstu, u sklopu na izvorima temeljene koncepcije common lawa koju razvija u 3. poglavlju, vjerojatno moglo poslužiti isključnim pozitivistima u obrani na izvorima temeljenog tumačenja sudske kontrole ustavnosti.17

38To ostavlja dojam da se spor između isključnih i uključnih pozitivista može riješiti jednostavno usredotočimo li se na određeni pravni sustav i u okviru njega sagledamo koja vrsta tumačenja bolje odgovara praksama. Time se, čini se, pretpostavlja da bi takvo što, da je Waluchow uspio dokazati da je tumačenje uključnih pozitivista usklađenije s poveljnim praksama od tumačenja isključnih pozitivista, bilo dovoljan dokaz u prilog TUM-u.

39To možda i jest opće stajalište, no ono se temelji na pogrešnom shvaćanju same biti modalne naravi TUM-a i onoga što ta narav zahtijeva u smislu pozitivne potpore. Čak i ako je TUM, kao što to isključni pozitivisti vjeruju, netočan, svejedno bi se mogla proizvesti koherentna tumačenja koja se u nekom smislu logički temelje na TUM-u – i vjerojatna (pod pretpostavkom da ne znate da je TUM netočan).

40Što to omogućava? Razlog tomu nužno nije očita stvar da iz kontradikcije proizlazi bilo koja propozicija, što bi bilo točno u pogledu tvrdnje da neki pravni sustavi moralne temelje valjanosti imaju ako je TUM netočan. Niti je razlog nužno taj da TUM sadrži toliko proturječnih načela da se može odabrati neki preferirani skup skrojen usko kako bi podupro svaku propoziciju – to je, naravno, osnova za tvrdnju kritičke pravne škole da je pravo tako globalno neodređeno da suci u teškim predmetima uz pomoć naoko racionalnih argumenata mogu doći do bilo koje od dviju proturječnih presuda. Razlog je uži: taj što se i dalje mogu iznaći prihvatljiva tumačenja koja proizlaze iz TUM-a, a koja ne proizlaze niti (1) iz same kontradikcije ako je TUM netočan niti (2) iz one vrste neodređenosti za koju teoretičari kritičke pravne škole vjeruju da rezultira gotovo posve nesputanom diskrecijom donošenja odluka jer je s obzirom na to da postoje mnogobrojne sukobljene vrijednosti koje objašnjavaju globalnu neodređenost prava moguće opravdati svaku odluku.

41Na prvi bi se pogled to moglo učiniti neprihvatljivim, no upravo je iznalaženje prihvatljivog tumačenja utemeljenoga na TUM-u ono što je Waluchow učinio s poveljnim praksama. Perry nije čak ni pokušao dokazati da je Waluchowovo uključno tumačenje poveljnih praksa nekonzistentno ili nekoherentno. Umjesto toga, Perry je identificirao relevantnu poveljnu praksu i dao isključno tumačenje čija je koherentnost s tim praksama, tvrdilo se, podjednako dobra kao Waluchowovo uključno tumačenje. Međutim, čak i kad bi Perry iznašao isključno tumačenje koje je s odgovarajućim praksama koherentnije, iz toga ne bi slijedilo da uključni pozitivisti ne mogu iznaći koherentno tumačenje ni jedne određene poveljne prakse. Činjenica da je jedno tumačenje koherentnije s odgovarajućom pojavom ne implicira da je neko drugo nekoherentno. Koherentnost je stvar stupnja. Niti činjenica da je jedno tumačenje prihvatljivije implicira da je neko drugo neprihvatljivo. Jedna teorija jednostavno bi mogla biti prihvatljivija od druge. Prihvatljivost je, kao i koherentnost, stvar stupnja.

42Međutim, to je također obilježje mogućnosnih tvrdnji u matematici; uvijek je moguće da ono što se čini modelom kojim se dokazuje mogućnost svijeta u kojemu su relevantni aksiomi svi točni zapravo uopće nije model za aksiome. Podsjetimo se, za aksiomatske sustave u matematici, uključujući one koji tvore temelj svog deduktivnog rasuđivanja – to jest, matematičku logiku – gotovo je nemoguće proizvesti ishode apsolutne konzistentnosti. Razlog je epistemološki: nemamo nikakvu arhimedsku točku iz koje bismo ocijenili uspijeva li putativno i prihvatljivo tumačenje modelirati relevantne aksiome. Činjenica da se tumačenje čini prihvatljivim i koherentnim konzistentna je s njegovom netočnošću. Osim toga, to je konzistentno s nekonzistentnošću tumačenja pod uvjetom da se nekonzistentnost teško uočava.

43Štoviše, mi možemo znati da je teorija nekonzistentna, ali imati opravdanje za primjenu različitih elemenata te teorije na određene pojave u svijetu. Primjerice, fizika je podijeljena na dvije analitički zasebne teorije: (1) teoriju vrlo velikoga (to jest, teoriju relativnosti) i (2) teoriju vrlo maloga (to jest, kvantnu mehaniku). S obzirom na njihovu sposobnost predviđanja, ni jednoj ni drugoj u povijesti fizike nema premca. Međutim, općepoznato je da su te dvije teorije međusobno nekonzistentne u uobičajenome smislu da obje ne mogu biti istinite. Doista, to je ono što motivira neprestanu potragu za „jedinstvenom teorijom svega,” potragu koja se neko vrijeme bila usredotočila na teoriju struna. No unatoč svemu tome, teorija relativnosti i teorija kvantne mehanike koriste se za tumačenje, objašnjenje i predviđanje fizičkih pojava.

44Vratimo li se na spor između uključnog i isključnog pozitivizma, rezultat je sljedeći: pretpostavka Stephena Perryja da se spor između uključnog i isključnog pozitivizma može riješiti pronalaskom nekog pravnog sustava, poput onoga Kanade, s praksama koje se najbolje tumače kao uključne – što bi dokazalo postojanje uključnog pravnog sustava i tako dokazalo TUM – previđa činjenicu da bi TUM, čak i kad bi se pokazao netočnim, i dalje mogao biti izvorom prihvatljivih tumačenja. I opet, čisti matematičari i dalje izvode korisne, prihvatljive teoreme iz skupova aksioma koji bi se lako moguće mogli pokazati nekonzistentnima; doista, kao što smo vidjeli, malo je, ako uopće, modela za bilo koji skup aksioma koji bi dokazali apsolutnu konzistentnost tih aksioma. Osim toga, unatoč dokazima da su kvantna mehanika i teorija relativnosti međusobno nekonzistentne i da na ovome svijetu obje ne mogu biti istinite, fizičari i dalje izvode uobičajene rezultate i iz jedne i iz druge teorije.

45Pravi problem s Waluchowovom strategijom argumentiranja seže dublje od Perryjeve tvrdnje da Waluchow nije iznašao uključno tumačenje koje bi bilo koherentnije s postojećom poveljnom praksom od onoga koje bi mogli iznaći isključni pozitivisti. U biti, ono zbog čega je Waluchowov argument u konačnici pogrešan jest da njegovo tumačenje odgovarajućih pravnih praksi predstavlja petitio principii. Waluchowovo tumačenje tih praksi u konačnici počiva na pretpostavci da su moralni kriteriji valjanosti mogući; bez toga on nema čak ni prima facie opravdanje za takovrsno tumačenje kanadske prakse. Tumačenje je promašaj zato što isključni pozitivisti osporavaju samu koherentnost uključnih tumačenja. Kad bi postojao snažan razlog vjerovati da je TUM netočan, tada ne bi bilo ni najmanje važno koliko je privlačno neko tumačenje poveljnih praksa koje su predložili uključni pozitivisti. To bi tumačenje odmah bilo diskvalificirano kao ono koje se temelji na proturječnoj tvrdnji.

46Evo još jednog načina sagledavanja toga važnog pitanja: ako već znamo da su uključni sustavi mogući, postavit će se pitanje je li ijedan postojeći pravni sustav uključni – uključujući kanadski pravni sustav. Argument koji Waluchow nudi u prilog TUM-u pružio bi prihvatljiv razlog za vjerovanje da je najbolje tumačenje kanadske pravne prakse ono koje uključuje moralne kriterije valjanosti – ako već znamo da su moralni temelji prava mogući. To bi se stajalište, naravno, moglo pobijati, no ono ne bi bilo osporeno Perryjevom primjedbom da isključni pozitivisti te iste prakse tumače drukčije. Ako pak već znamo da su uključni pravni sustavi mogući, tada se postavlja pitanje koje je tumačenje kanadske pravne prakse bolje. Ako je Waluchowovo tumačenje bolje (u smislu da je koherentnije s odgovarajućim pravnim varijablama), tada je to dobar razlog smatrati da Kanada ima uključni sustav s moralnim temeljima prava. Ako je u relevantnom smislu razijansko tumačenje bolje, tada je to dobar razlog smatrati da Kanada nema uključni sustav. Međutim, bez obzira na to koje je tumačenje bolje, zaključak ne seže ništa dalje od toga kako okarakterizirati određene prakse kanadskog pravnog sustava. Ako nemamo prethodno opravdanje smatrati da su moralni temelji prava mogući, jednostavno ne postoji nikakav razlog (a koji se ne bi sveo na petitio principii) smatrati da je Waluchowovo tumačenje bolje.

47Iznenađujuće, ono što je s Waluchowovom strategijom zapravo pogrešno jest to da je u te prakse kanadskog pravnog sustava ugrađeno previše složenosti da bi one činile osnovu nekontroverznog modela TUM-a. TUM-om se iznosi vrlo jednostavna tvrdnja – čak i ako je to ona vrsta tvrdnje koju se, kao što sam primijetio, zbog njezine modalne naravi čini teško poduprijeti pozitivnim argumentom. Tom se tvrdnjom ustvrđuje postojanje nekog mogućeg svijeta u kojemu postoji nešto što se smatra „pravnim sustavom” s nečime što se smatra „moralnim temeljima/kriterijima prava”. Pokazalo se, međutim, da slabost te tvrdnje na neki način upućuje na to kako prionuti izgradnji pozitivnog argumenta u obliku modela. Sve što je potrebno učiniti jest osmisliti koherentnu priču kojom se pokazuje (1) da bi mogao postojati pravni sustav (2) s moralnim temeljima prava: to su obilježja kojim se treba voditi.

6 Pozitivan argument u prilog TUM-u

48To nam jasno ukazuje na to da moramo odabrati vrlo različito polazište od onoga kojega je odabrao Waluchow. Problem ne proizlazi samo iz činjenice da je Waluchow odabrao postojeći pravni sustav; problem je u tome što su poveljne prakse izrazito složene – toliko složene da uključuju previše značajki koje su kompatibilne i s uključnim i s isključnim pozitivizmom. U kanadskome pravnom sustavu jednostavno postoji previše materijala koji zamagljuju pitanja, zahtijevajući tumačenja toliko složena da sadrže mnogo ulaznih točaka za međusobno suprotstavljena tumačenja.

49Potrebno je nešto daleko jednostavnije – a to od nas zahtijeva izgradnju modela od dna naviše, vodeći pritome računa da u sustav koji želimo izgraditi ne ugradimo ništa više od onoga što je razumno nužno za pružanje modela za TUM. Svaka dodatna informacija otvara logički prostor za nesuglasice i stoga međusobno suprotstavljena tumačenja. Kao što ćemo vidjeti, prihvaćanje ovoga pristupa rezultirat će modelom koji bi, barem na početku, mogao (1) djelovati pretjerano pojednostavljenim i (2) sadržavati pripisivanje subjektima svojstava koja se ne mogu prihvatljivo pripisati ljudima na ovome svijetu. U stvari, doći ćete u iskušenje da model odbacite samo zbog njegove jednostavnosti i nesličnosti sa složenostima pravnoga sustava u zbiljskome svijetu – odnosno, samo zbog oprimjerenja (1) i (2).

52Razlog zašto Raz pitanje uobličuje u vidu mogućnosti zamišljanja pravnoga sustava bez prisilnoga izvršenja jest da tako postavlja argument u kojemu koristi upravo prethodno opisanu metodologiju. Zapravo, to je gotovo pa i izrijekom rekao:

Odgovor je, čini se, da je to ljudski nemoguće, ali logički moguće. Ljudski je to nemoguće zato što je za ljudska bića, onakva kakva ona jesu, potrebna potpora u obliku sankcija koje se, ako treba, izvršavaju prisilno, da bi se osigurao razuman stupanj usklađenosti s pravom i spriječilo njegovo potpuno urušavanje. A ipak, možemo zamisliti druga racionalna bića koja podliježu pravu, koja imaju i koja bi priznala da imaju više nego dovoljno razloga poštovati pravo bez obzira na sankcije. Raz (1999: 158–159).

53Raz ovdje pretpostavlja da je jedan od valjanih načina dokazivanja da prisila nije nužna značajka prava taj da se dokaže da je moguće – koherentno – zamisliti pravni sustav bez mehanizama prisilnoga izvršenja. On priznaje da to, zbog nekih naših psiholoških obilježja, možda ne možemo učiniti s ljudskim bićima; međutim, to takvo što čini samo nomološki nemogućim (tj., nemogućim s obzirom na zakone uzročnosti u našemu univerzumu). Raz iznosi slabiju tvrdnju da je logički moguće imati pravni sustav. On tvrdi da je moguće zamisliti logički moguć pravni sustav bez prisilnih mehanizama, ali ne i onaj koji je nomološki moguć.

55Istina je, naravno, da se intuitivno utemeljenje hartijanske analize može pronaći u ovdje danim primjerima onoga što smatramo paradigmama. TUM-om se ne kaže ništa što bi ikoga trebalo navesti na pomisao da ijedan pravni sustav s moralnim temeljima ili kriterijima prava mora imati ijednu od značajki koje smatramo paradigmatskim značajkama pravnoga sustava. Pojmovni filozofi prava promatraju paradigmatske značajke pravnoga sustava zato što nam one doista ukazuju na nešto bitno o pravu: to su paradigmatske značajke jer su – za razliku od više bliskograničnog ili čak graničnog primjera – središnji primjer neke bitne značajke. Ako postoji pravni sustav koji utjelovljuje moralne temelje ili kriterije prava, on mora imati sve bitne značajke prava. Međutim, jednostavno nema razloga smatrati da ijedna od njegovih značajki mora biti paradigmatska značajka; što se pojmovne analize tiče, svaka bitna značajka takvoga pravnog sustava mogla bi, ako je to moguće, biti bliskogranična ili granična. Istina je da ih možda ne bismo prepoznali kao sustave prava zato što značajke koje su granične pripadaju značenjskoj otvorenosti pojma te su stoga epistemički neodređene. Međutim, činjenica da ne možemo utvrditi je li granična značajka zapravo bitna značajka ne implicira da granična značajka nije bitna značajka. Neki granični slučajevi pojma podpadaju pod pojam, a neki ne.

56Drugi problem koji bi netko mogao postaviti u svezi s modelom koji gradim u nastavku – naime, problem glede obilježja pod (1), odnosno da je model jednostavan – javlja se i u svezi s Razovim modelom pravnoga sustava koji nema mehanizme prisilnog izvršenja. Njegov argument iskazan je u obliku modela koji zadovoljava gore razmatrana ograničenja modalne logike:

• 21 Raz (1999: 159).

Čak i društvo anđela može imati potrebu za zakonodavnim tijelima vlasti da bi osiguralo koordinaciju. Anđeli mogu biti sporazumni i u pogledu svojih vrijednosti i u pogledu najboljih politika za njihovu provedbu. Međutim, ona vrsta društva koje je prethodno opisano ne pretpostavlja takvu mjeru sporazumnosti. Njegovi članovi mogu nastojati ostvariti mnogo različitih i međusobno suprotstavljenih ciljeva i mogu kao i mi imati poteškoće pri rješavanju sporova i sukoba interesa uzajamnim dogovorom. Od nas se razlikuju samo po tome što osjećaju univerzalno i duboko ukorijenjeno poštovanje prema svojim pravnim institucijama i što nemaju nikakvu želju kršiti njihove odluke. Stoga imaju sve one razloge koje i mi imamo za imanje tijela zakonodavne i izvršne vlasti.21

57Sada se, kao što je prethodno spomenuto, može vidjeti da Raz stvara model koji uključuje bića sa svojstvima koja ljudskim bićima nedostaju pa stoga njegov model oprimjeruje gore navedeni pod (2). Međutim, za naše je svrhe važnija jednostavnost modela. Razov se model u cijelosti temelji na pretpostavci da je društvo anđela logički moguće; on jednostavno pretpostavlja postojanje koherentnog skupa koji sadrži sve druge propozicije potrebne da bi se u potpunosti opisao svijet koji je konzistentan s postojanjem društva anđela. Argument je, dakle, samo taj da će društvo anđela imati potrebu za presuđivanjem određenih sporova i rješavanjem određenih koordinacijskih problema.

58Dojam jednostavnosti prilično je zavaravajuć. Mogući svijet sastoji se od koherentnog skupa koji sadrži neprebrojivo beskonačan broj propozicija: to je koherentan maksimalan skup propozicija u smislu da je za svaku moguću rečenicu A u svijetu istinito ili A ili ne-A. Razlog za jednostavnost modela je taj da nitko ne može navesti beskonačan broj propozicija. Stoga će se definicija modela, kao stvar nomološke nužnosti, sastojati od specifikacije konačnog broja propozicija i pretpostavke da postoji ostatak koherentnoga modela. Razov se model čini jednostavnim zato što on skiciranju modela posvećuje samo dva odlomka, a izričitima čini samo ključne ideje. Prihvatljiva je pretpostavka da postoji maksimalno koherentan skup propozicija (koje definiraju logički moguć svijet) koji sadrži neprebrojivo beskonačan broj propozicija. A opet, nitko ne bi mogao specificirati svaku propoziciju u beskonačnome skupu. Pitanje glede jednostavnosti je neutemeljeno jer se zasniva na pogrešnom shvaćanju logike mogućnosnog operatora.

59Imajući na umu ta prethodna opažanja, model pravnoga sustava kojim se utjelovljuju moralni kriteriji pravnosti može biti oblikovan kako slijedi – pod sljedećim uvjetima i pretpostavkama. Prvo, odmah na početku pretpostavit ću da nijedan od argumenata isključnih pozitivista protiv uključnog pravnog pozitivizma nije uspio osporiti uključni pravni pozitivizam – a to je pretpostavka koja bi trebala biti prilično prihvatljiva. Takve daleko najbolje argumente dali su Joseph Raz i Scott Shapiro: dok Raz tvrdi da su moralni temelji/kriteriji prava inkompatibilni s pojmom pravne vlasti (autoriteta), Shapiro tvrdi da su moralni temelji/kriteriji prava inkompatibilni s tezom o praktičnoj važnosti. Iz oba argumenta iznikao je stanovit broj odgovora koji – u najmanju ruku – dovode u pitanje njihovu prikladnost. Iako smatram da određeni broj argumenata uspješno pobija ta dva argumenata, može se slobodno ustvrditi da je spor zašao u slijepu ulicu. Stoga je razumno pretpostaviti da TUM nije opovrgnut. Argument, naravno, ovisi o toj pretpostavci.

60Drugo, taj ću argument pokušati izgraditi na način koji je kompatibilan i s (1) temeljnim tezama pravnog pozitivizma i s (2) temeljnim pretpostavkama o pravu koje su zajedničke kako pravnim pozitivistima tako i antipozitivistima. Prvi korak u argumentu usmjeren je na (1). Na temelju pozitivističke pretpostavke da su temelji prava u cijelosti određeni konvencionalnim praksama u smislu da su kriteriji pravnosti potpuno definirani društvenim pravilom priznanja, zagovaram mogućnost pravnoga sustava s moralnim temeljima prava pružajući model koji se zasniva na nekim vrlo neobičnim pretpostavkama.

61Treće, argumentom će se specificirati samo nekoliko propozicija kojima se namjerava definirati logički moguć svijet. S tim u svezi, korisno je prisjetiti se da se mogući svijet sastoji od neprebrojivo beskonačnog broja propozicija; svemoćno biće može specificirati prebrojivo beskonačan broj propozicija, no čak ni ono ne može specificirati neprebrojivo beskonačan broj propozicija. Ljudska bića nisu sposobna specificirati čak ni prebrojivo beskonačan broj propozicija – pa čak ni dovoljno velik konačan broj propozicija. Modeli su, kako u filozofskoj tako i u matematičkoj praksi, definirani relativno malim brojem propozicija, što će i ovdje biti slučaj. To da su prejednostavni u smislu da je model specificiran malim brojem propozicija nije, kao što smo vidjeli, općenita kritika argumenata kojima se definiraju modeli.

62Četvrto, i vezano uz gorenavedenu prvu točku, argument tako ovisi o pretpostavci da se specificirane propozicije konzistentno mogu spojiti s neprebrojivo beskonačnim skupom propozicija kako bi se oblikovao maksimalno konzistentan skup i stoga moguć svijet. Ako pretpostavka koju sam iznio u prvoj od ovih točaka nije istinita (odnosno, da nijedan od isključnih argumenata protiv TUM-a nije uspio), tada ni ova četvrta pretpostavka ne stoji. Isključnim bi se argumentima bilo pokazalo da ne postoji skup propozicija, uključujući druge propozicije o pravnom sustavu, koje se mogu spojiti s propozicijama kojima se model definira kako bi se oblikovao maksimalno konzistentan skup.

63Nakon svega navedenog, slijede propozicije kojima se definira model. Za početak, postoji pojmovno moguć svijet u kojemu svi nepogrešivo razabiru zahtjeve morala, ali, u cilju promicanja vlastitih sebičnih interesa, često postupaju na načine koji su suprotni tim zahtjevima. Nadalje, u jednom takvom svijetu uspostavljen je institucionalni sustav pravila čiji je cilj urediti ponašanje građana koji postupaju tako da svoje sebične interese pretpostavljaju zahtjevima morala. Također, osnove za članstvo u tom institucionalnom sustavu pravila iscrpljene su u normi da pravni sustav sadrži sve moralne norme i samo njih. Činjenica da su svi moralno nepogrešivi znači da svatko uvijek zna što pravo nalaže u pogledu svakog pojedinog čina.

64Vrijedi obratiti pozornost na odnos između tih propozicija i propozicija kojima se specificira Razov model. Oba modela pretpostavljaju da su u pogledu moralnih zahtjeva pravni subjekti nepogrešivi; razlika je u tome što su u Razovu modelu pravni subjekti moralno besprijekorni i nikada ne griješe, budući da su anđeli, dok su u mojemu modelu subjekti zainteresirani za promicanje isključivo vlastitih interesa i često griješe. Međutim, a to je osobito važno istaknuti, u oba modela pravni subjekti imaju svojstvo koje ljudska bića nemaju – naime, nepogrešivi su u pogledu zahtjeva morala. Kao što sam već ustvrdio, kad je riječ o dokazivanju mogućnosnih tvrdnji, to jednostavno nije problem.

65Kao dio mojega modela potrebno je specificirati i neke dodatne propozicije. Prvo, da bi red bio održan, sustav koristi mehanizme prisilnog izvršenja koji su i sami u skladu sa zahtjevima političkog morala, što pomaže osigurati da oni koji su dovoljno pametni svoje ponašanje usklađuju s prvorazinskim moralnim normama kojima se uređuje njihovo ponašanje, čime institucionalni sustav normi biva učinkovitim usmjeravateljem ponašanja. Drugo, sporove koji proizlaze iz tih institucionalnih normi suci uvijek rješavaju ispravno.

66Ključni koraci u argumentu mogu se skicirati na sljedeći način. Budući da sustav uključuje minimalan sadržaj prirodnog prava, a prvorazinske norme potvrđene temeljima toga sustava u pravilu se poštuju, sustav se smatra pravnim sustavom. U mjeri u kojoj suci nepogrešivo odlučuju što moral od građana zahtijeva i moralno opravdanim prisilnim mehanizmima uspješno uvjeravaju građane da se u skladu s tim normama i ponašaju, norme su, u najmanju ruku, sposobne pružiti razloge za djelovanje – a to, prema svakom razumnom objašnjenju i čine; čak i ako sadržaj prava ne daje nikakve razloge za djelovanje, neupitno je da to čine mehanizmi prisilnog izvršenja. Očito je da imamo razloga izbjeći mehanizme prisilnog izvršenja. Naposljetku, ukoliko moral tvori bešavnu mrežu, kao što se to obično pretpostavlja, ispravan je uvijek jedan odgovor do kojega uvijek dolaze te ga izvršavaju suci i čini se jasnim da temelji prava uključuju moralna načela – štoviše, da su njima iscrpljeni. Ako je to točno, tada je moguće da pravni sustav ima moralne temelje prava te da je stoga TUM istinit.

67Ovdje trebam naglasiti da se ovim konkretnim argumentom ne dokazuje ništa više od mogućeg postojanja moralnih temelja prava s obzirom na određene pretpostavke o pravu i pozitivizmu. Tim se pretpostavkama definira tek vrlo uzak skup okolnosti (uključujući neke epistemičke okolnosti) pod kojima se moral može ugraditi u temelje prava.

68Pa ipak, s obzirom na ono što smo spoznali o implikacijama održivog sustava modalne logike u pogledu mogućnosnih tvrdnji, argument koji sam skicirao i više je nego dovoljno jak za potrebnu svrhu. Zapravo, vrijedi podsjetiti na odnos između ovdje definiranog modela i Razovog modela kojim se želi dokazati da sankcije nisu nužna značajka prava. Za početak, Raz pretpostavlja da je društvo anđela pojmovno moguće u svijetu koji je dovoljno sličan našemu da bi bio osnovom za argument o našem pojmu prava i vlasti (autoriteta). Valja, međutim, primijetiti da je nomološki nemoguće da ijedno ljudsko biće na ovome svijetu bude anđeo. Nadalje, u svoj model pravnoga sustava bez prisile Raz ne ugrađuje mnogo izričitijih pretpostavki. Pretpostavka je, a to je na prvi pogled sigurno dovoljno prihvatljivo, da sve ostalo što u pogledu toga mogućeg svijeta treba biti istinito kako bismo izveli zaključak o zbiljskome svijetu zapravo jest istinito! Nijedan se argument u pogledu toga čak ni ne pokušava dati – i to je dopušteno. Malo je razloga smatrati da nisu zadovoljeni drugi elementi koji su nam potrebni da bi taj moguć svijet bio na odgovarajući način srodan ovome našem.

69Problem s razijanskim argumentom ne leži u metodologiji; njegova je pogreška zapravo pojmovne naravi. Problem je u tome što sustav normi koji bi bio potreban da se u društvu anđela izvrše određene koordinacijske funkcije ne bi bio sustav prava zbog toga što se sporovi, ma koja vlast (autoritet) bila potrebna za njihovo rješavanje, neće ticati „minimalnog sadržaja prirodnog prava”; društvo anđela ta će pravila znati i bez njihova objavljivanja, a anđeli će im prilagoditi svoje ponašanje bez potrebe da ih smatraju prednosnim (preemptivnim) razlozima. Na kraju krajeva, anđeli su, pretpostavlja se, i moralno nepogrešivi i moralno besprijekorni (odnosno uvijek postupaju ispravno).

7 Ograničena objašnjujuća snaga mogućnosnih tvrdnji

72Tvrdnje o tome što je samo moguće imaju ograničenu objašnjujuću snagu u pogledu onoga što doista postoji zato što mogući svijet koji tvrdnju potvrđuje, a to je nedvojbeno istina kad je riječ o mojim argumentima, možda nimalo ne nalikuje zbiljskome svijetu. U zbiljskome svijetu ljudi nisu moralno nepogrešivi – iako su skloni činiti ono što smatraju pogrešnim kako bi ostvarili vlastite sebične interese. Što se tiče one vrste koherentnosnih argumenata koje ovdje iznosim, njima se samo čini razumljivom ideja o moralnim temeljima prava (tj., kao ona kojom se ne proturječi drugim očitim pojmovnim istinama o pravu). Iako Colemanova pretpostavka omogućava tumačenje pravne prakse u Sjedinjenim Američkim Državama na način da ona uključuje moralne temelje prava, u skladu s načinom na koji je Waluchow tumačio pravnu praksu u Kanadi kroz vizuru TUM-a, njome se, tvrdim, ne postiže ništa više od toga. Isključni pozitivist i dalje može tumačiti takovrsni pravni sustav kao onaj koji ne uključuje moralne temelje prava – iako bi se time, u nedostatku uvjerljivog protuargumenta (za koji sam prethodno ustvrdio da nedostaje), počinio petitio principii.

73Kako bi se uvidjela prihvatljivost ideje da se TUM-om ne nudi mnogo u smislu objašnjujućeg potencijala, korisno je razmotriti pitanje iz filozofije religije. Neki su filozofi tvrdili da je sam pojam svesavršenoga Boga nekoherentan; ako je to istina, tada nije moguće da postoji nešto što oprimjeruje sva obilježja koja podrazumijeva izričaj „svesavršen”. Dakle, uspješan argument u smislu da je pojam svesavršenoga Boga nekoherentan podrazumijeva nepostojanje svesavršenoga Boga. To nam ponešto govori o tome kako objasniti događaje u svijetu; govori nam da ih nije moguće objasniti kao radnje svesavršenoga Boga. Valja, međutim, primijetiti da je objašnjujuća snaga toga minimalna jer se time ništa ne kaže o tome što objašnjava događaje u svijetu; kaže se tek što te događaje ne objašnjava.

75Posve isto rasuđivanje vrijedi i u pogledu TUM-a. Budući da se TUM-om ne ustvrđuje postojanje zbiljskih pravnih sustava koji sadrže moralne temelje, a još manje specificiraju oni koji ih imaju, njime se ne mogu objasniti nikakve postojeće pravne prakse jer ne pruža nikakvu podlogu za utvrđenje koje od njih imaju moralne temelje prava. Njime se ne ustvrđuje ništa doli ideja da su moralni temelji prava koherentni i da stoga postoji pojmovno moguć pravni sustav koji uključuje moralne temelje prava. Argument koji iznosim u prilog tvrdnji upućuje nas, istina je, u smjeru karakteristika koje predstavljaju nužne uvjete da bi pravni sustav to činio – u ovome slučaju, društvo u kojemu su ljudi moralno nepogrešivi, ali nisu skloni postupati ispravno. Međutim, budući da očito nismo moralno nepogrešivi, ne možemo izabrati svjetove u kojima ljudi jesu jer da bismo odredili imaju li ljudi u nekom mogućem pravnom sustavu tu sposobnost, trebali bismo moći nepogrešivo utvrditi sva ispravna moralna načela. Zbog toga je, tvrdim, objašnjujuća snaga TUM-a od neznatne teorijske važnosti. Zapravo, djelomičan razlog za privremeno utihnuće rasprave jest taj da se mnogim pojmovnim filozofima prava pitanje počelo činiti u znatnoj mjeri nevažni. Čini se da ono nema nikakvu praktičnu vrijednost.

76U stvari, mnogi pravni teoretičari izvan okvira pojmovne filozofije prava prilično su kritični o čitavom pothvatu pojmovne analize. Razmotrite, primjerice, prihvatljiv argument Richarda Posnera prema kojemu pojmovna filozofija prava nema nikakvu praktičnu vrijednost. On kaže:

• 25 Posner (1997: 4).

Dopuštam da se o pojmu prava može raspravljati čak i ako se riječ „pravo” ne može definirati; a to je na kraju krajeva i Hartov naslov, iako on često koristi riječ „definicija”. Filozofsko promišljanje pojma pravde koristan je pothvat još od Platona; o tome postoji pravodobna filozofska literatura. Nemam ništa protiv filozofske spekulacije. Ali željelo bi se da od nje bude i neke koristi; nešto bi trebalo ovisiti o odgovoru na pitanje „Što je to pravo?” da bi to pitanje bilo vrijedno postavljanja od strane ljudi koji bi svoje vrijeme mogli koristiti na druge društveno vrijedne načine. Međutim, o tom pitanju ništa ne ovisi. Ja idem i dalje: središnja je zadaća analitičke filozofije prava, ili bi barem trebala biti, ne dati odgovor na pitanje „Što je to pravo?”, nego pokazati da se to pitanje ne bi trebalo postaviti jer samo unosi zbrku.25

77Na ovome mjestu o tome ne mogu podrobno raspravljati, ali mislim da je Posner (1) uvelike u pravu u pogledu praktičnih implikacija pojmovne filozofije prava, ali da (2) ne prepoznaje intelektualno (i moralno – budući da se njegova kritika čini moralnom) legitimne razloge za bavljenje pojmovnom filozofijom prava. Što se tiče onoga pod (1), odabir pojmovne teorije, koliko to mogu reći (a to je tema za neki drugi rad) ničime ne doprinosi rješavanju pojedinih supstantivnih problema u svezi s pravom i paradigmatskim pravnim praksama. Istina je, naravno, da se može učiniti da pojedini problemi prema jednoj pojmovnoj teoriji nestaju, a prema drugim njoj suprotstavljenim pojmovnim teorijama nastaju; međutim, taj je dojam varljiv. Da navedem samo jedan relevantan primjer, Dworkin tvrdi da se idejom da suci imaju kvazizakonodavnu diskrecijsku vlast implicira da predmeti u kojima se ta diskrecija izvršava kako bi se stvorilo novo pravo koje se primjenjuje na predmet u tijeku podrazumijeva da suci nelegitimno primjenjuju pravo ex post facto. Međutim, Dworkinova teorija suočena je s analognom poteškoćom. Pod pretpostavkom da na svako pravno pitanje postoji jedan ispravan odgovor, ništa ne jamči da će sudac donijeti ispravnu odluku. U tom slučaju, možda nije riječ o „pravu” koje se primjenjuje na ex post facto način, nego o prisilnim mehanizmima prava koji se tako primjenjuju u cilju izvršenja pravila – a to uzrokuje iste moralne probleme. No, čak i kada sudac donese ispravnu odluku u teškom predmetu, pravo u teškom predmetu ne djeluje kao razumno upozorenje i stoga ne usmjerava ponašanje na moralno legitiman način. Zapravo, moglo bi se ustvrditi da je razlog zašto su ex post facto pravna pravila nelegitimna upravo taj što građani nisu razumno upozoreni o načinu na koji će protiv njih biti nepovoljno primijenjeni prisilni mehanizmi države. Da se izrazim metaforički, promjena pojmovnoga okvira u cilju rješavanja problema analogna je pokušaju izravnavanja tepiha koji je na jednome mjestu, zbog zračnoga džepa, izdignut. Jednostavnim pritiskom na to izbočenje ne postiže se ništa drugo nego njegovo pomicanje na drugo mjesto na tepihu.