Skip to navigation – Site map

HomeNuméros29Letter to the EditorsZa istinski realističku teoriju p...

Letter to the Editors

Za istinski realističku teoriju prava

Mauro Barberis
Translated by Luka Burazin
p. 25-32
This article is a translation of:
For a truly realistic theory of law [en]
Other translation(s):
Para una teoría realmente realista del derecho [es]

Abstract

Istinski realistička teorija prava – čija se mogućnost ispituje u ovome radu – trebala bi imati sljedeća obilježja. U svakom slučaju, trebala bi biti općenitija od postojećih teorija, to jest vrijediti kako za common law tako i za kontinentalnoeuropsko pravo; posljedično tome, trebala bi obrnuti odnos između zakonodavstva i pravosuđenja kakav obično uspostavljaju pozitivističke teorije. I u historiografiji i u poredbenom pravu, pri čemu je teorija prava njihov produžetak na višoj razini apstrakcije, središnji trenutak legal processa je pravosuđenje, dok se zakonodavstvo može shvatiti kao jedan od mnogih pokušaja, možebitno ne i najuspješniji, ograničavanja i nadziranja pravosuđenja. Primjer objašnjavalačke sposobnosti istinski realističke teorije prava jest tzv. kriza izvora: zakonodavstvo uspostavlja suce, no oni su ti koji potom, u konačnici, određuju hijerarhiju izvora prava i sam položaj zakonodavstva u hijerarhiji.

Top of page

Index terms

Ključne riječi (hr):

pravni realizam, zakonodavstvo, pravosuđenja
Top of page

Full text

Realistička teorija izvora gradi na iskustvu,
no priznaje da sve pravo nije pozitivno
u smislu da je “formalno ustanovljeno”.
(Ross 1958: 101)

  • 1 Vidi Barberis 2015 i Barberis 2016. Andreju zahvaljujem za to opažanje, za koje preuzimam punu odgo (...)

1Andrej Kristan skrenuo mi je pozornost na to da u nekim mojim novijim radovima dolazi do inverzije uobičajeno postavljenog odnosa između zakonodavstva i pravosuđenja.1

  • 2 Slična se inverzija, općepoznato je, može naći u Gray 1909: 78-79: odluke sudaca su pravo, zakonoda (...)

2Naime, mainstream teorija – mješavina pravnog pozitivizma i pravnog realizma – sklona je svoditi pravo na zakonodavstvo, a pravosuđenje na tumačenje zakona. Nasuprot tome, u mojim se gorespomenutim radovima, taj odnos obrće: glavna je funkcija prava pravosuđenje, dok zakonodavstvo postaje uglavnom način nadziranja i ograničavanja pravosuđenja.2

3Andrej me je zamolio da ukratko izložim konture te inverzije, koju ću, samoironično, nazvati istinski realističkom teorijom prava. No Revusovi čitatelji ne trebaju očekivati ni obrise teorije ni potpuno razrađenu teoriju; u onome što slijedi, samo ću nastojati pokazati je li ona moguća.

1 Teorija prava

4Prije svega, treba se upitati što je to teorija prava (general jurisprudence, allgemeine Rechtslehre), ili bolje: što to teoretičari prava doista rade? Oni u osnovi rade dvije stvari, koje se međusobno ne isključuju; u svakoj se teoriji mogu naći obje, a mjera u kojoj se pojavljuju posebice je određena sveučilišnim okružjem u kojem teoretičar djeluje.

5Oni koji se bave teorijom prava kao općim dijelom privatnog, kaznenog ili ustavnog prava, skloni su je shvaćati kao produžetak pravne dogmatike na višoj razini apstrakcije: dakle, kao analizu jezika koji pravni znanstvenici koriste za proučavanje i tumačenje prava. Ovaj prvi tip teorije ima očite prednosti, osobito u usporedbi sa spekulativnom filozofijom prava. No takva je teorija sklona precjenjivati – u kontinentalnoeuropskoj pravnoj kulturi središnju – ulogu pravne dogmatike i prihvaćati njezin spoznajni obzor. Ona primjerice prihvaća etnocentrizam: sklonost smatranju univerzalnima pojmova kojima barata kontinentalnoeuropska pravna dogmatika.

6Naprotiv, oni koji se bave teorijom prava kao samostalnim predmetom, skloni su je shvaćati kao historijsko i poredbeno proučavanje prava i pojava koje izvršavaju iste funkcije u različitim razdobljima i kulturama. Logičkim i jezičnim oruđima, neizostavnima u bilo kojem istraživanju, ovaj drugi tip teorije dodaje oruđa društvenih znanosti poput povijesti, sociologije, političke znanosti, ekonomije, uključujući njihove epistemologije. U odnosu na prvi tip teorije, drugi je općenitiji, jer nastoji objasniti više pojava, te manje apstraktan, jer bolje razlikuje njihove povijesne i kulturne posebnosti.

  • 3 Vidi Raz (1979: 105): “postojanje institucija koje stvaraju pravo, iako karakteristično za moderne (...)

7Istinski realistička teorija prava pretežno je teorija drugoga tipa. Ona je šira upravo zbog toga što se usredotočuje na pravosuđenje: funkciju rješavanja sporova, koja je općenitija od zakonodavstva.3 No ona je i manje apstraktna, jer pravi razliku između različitih oblika i aspekata pravosuđenja, od kojih je tumačenje zakona samo jedan. Kao što ćemo uskoro vidjeti, ona se predstavlja kao dodatno realističko i evolucionističko proširenje pravnog pozitivizma.

2 Pozitivizam, realizam, evolucionizam

  • 4 Usp. paradigmatski Leiter 2007. Tradicija istraživanja koja povezuje teorije ili doktrine više veza (...)

8Prevladavajuća teorija prava, kao što je rečeno, već je danas realističko proširenje tradicije teorijskih učenja nazvanih pravni pozitivizam.4 Istinski realistička teorija prava dodatno je realističko, ali i evolucionističko proširenje prevladavajuće tradicije. No pozitivističko, realističko i evolucionističko u kojem smislu?

9Pod pravnim pozitivizmom shvaćam teoriju pozitivnog, društvenog, zbiljskog prava, različitu od kritičkog morala koji pretežno prakticira tisućljetna jusnaturalistička tradicija. Za pravne pozitiviste, koji djeluju nakon kontinentalnoeuropskih kodifikacija prava, pozitivno pravo i pozitivni moral, ali i običaj i religija, različite su, premda, ovisno o razdoblju i kulturi, na razne načine povezane pojave. U antici, kao i ne-Zapadnim kulturama, često ne postoje ni nazivi kojima bi se te pojave razlikovale; s druge strane, na Zapadu, i nakon kodifikacije, njihovo razlikovanje postaje ključno.

10Pravni realizam inačica je pozitivizma koja pravosuđenje pretpostavlja zakonodavstvu. Danas ne postoji teorija koja ne priznaje sudsku proizvodnju prava, osobito u obliku tumačenja, često smatranu sudskim zakonodavstvom. Radikalno realistička teorija prava smatra pak pravosuđenje – rješavanje sporova, dijeljenje pravde među strankama – općenitijom i bitnijom funkcijom od zakonodavstva, koje postaje prije svega način kontroliranja pravosuđenja.

11Naposljetku, pravni evolucionizam je ono dodatno proširenje pozitivističke i realističke tradicije koje kritizira kreacionizam: sklonost pripisivanja pojava volji i idejnom nacrtu jednog ili više stvaratelja. Napokon, i biološka evolucija može ovisiti o ljudskim aktima: pomislimo samo na križanja pasmina koja obavljaju uzgajivači ili projekte genetičkih inženjera. No nitko neće reći da uzgajivači i genetički inženjeri stvaraju život: dok se, s druge strane, kaže da je svijet stvorio Bog ili pravo zakonodavac ili sami suci.

  • 5 Ideja, no ne i izraz, potječe iz System of Logic (1843.) Johna Stuarta Milla. Za primjenu toga pojm (...)

12Dakako, pravo, u usporedbi s biologijom, više ovisi o aktima ljudske proizvodnje. Međutim, pravo nije moguće svesti na puki zbroj tih akata ili na njihove pojedinačne učinke. Ni zakonodavci ni suci ne mogu polagati pravo na stvaranje prava, nego samo na sudjelovanje u njegovoj proizvodnji, bivajući sudionicima u onome što sjevernoamerički teoretičari nazivaju legal process. Sâmo pravo nije puki skup normi, nego njihov sustav ili poredak. Poput svih sustava, i pravo ima proizlazeća obilježja (usp. 5. pogl.), tj. obilježja koja su dodatak obilježjima njegovih dijelova, i koja su određena evolucijom međusobnih odnosa tih dijelova.5

3 Doktrina izvora

13Dok se teoretičari drugog tipa (vidi 1. pogl.) bave društvenim izvorima prava, premda u širem smislu od onoga koji se zatječe u teoriji Josepha Raza, prvi se tip teoretičara bavi formalnim izvorima prava, proučavanima u okviru – osobito kontinentalnoeuropske – pravne dogmatike. Potonji je tip teorije, napose nakon Francuske revolucije, usvojio narativ podrijetla prava (i doktrinu izvora) svojstven kontinentalnoeuropskoj pravnoj dogmatici.

14Prema toj doktrini, svako pravo ima političko podrijetlo: rađa se iz stvaralačkog akta utemeljujuće/ustavotvorne (konstitutivne) vlasti, pripisane narodu, koja ustanovljuje zakonodavnu vlast i, putem nje, sve ostale utemeljene (konstituirane) vlasti. Dakle, sve je pravo proizvod formalnih izvora zakonodavnog tipa – ustava, zakona, uredbi – već hijerarhijski poredanih s obzirom na vlast koja ih proizvodi. Ostali izvori prava – običaj, doktrina, sama sudska praksa u kontinentalnoeuropskim pravnim sustavima – nisu formalni, nego “kulturni” izvori prava: može ih se koristiti samo za upotpunjavanje, komentiranje ili primjenu formalnih izvora.

15Ova doktrina također polaže pravo na općenitost: na taj su način ustvari engleski pravni pozitivisti opisali čak i common law. Normanski osvajači Engleske, kao neka vrsta utemeljujuće/ustavotvorne vlasti avant la lettre, umjesto neposrednog donošenja zakona, ustanovili su kraljevske sudove, koji su potom proizvodili common law. To su pak sami engleski pozitivisti, počevši s Thomasom Hobbesom, shvatili kao svojevrsno sudsko zakonodavstvo, iako je ono zapravo postojalo prije parlamentarnog zakonodavstva.

16Istinski realistička teorija prava pripovijeda drugačiju priču te iz nje izvlači drugačije zaključke. Na Zapadu su oduvijek postojali organi za rješavanje sporova, pozvani da dijele pravdu među strankama, te nazivani arbitrima, sucima ili sudovima. Engleski su monarsi, poput onih kontinentalnih, samo ustanovili nove organe, koji su prevladali nad drugima u procesu institucionalne selekcije. Ti su organi, podržani od središnje vlasti, ustvari bili efikasniji, a u slučaju Engleske, s obzirom na pripisivanje poroti odlučujuće uloge, čak su oponašali i lokalno pravosuđe.

17U tom drugom narativu, zakonodavstvo je nadvladalo druge izvore prava jer su ga bili primjenjivali kraljevski sudovi, potom jer je bilo kodificirano i, konačno, jer je bilo opravdano putem demokratske ideologije utemeljujuće vlasti. Međutim, autentična (spoznajna) teorija izvora ne mora nužno reproducirati (normativnu) kontinentalnoeuropsku doktrinu. Ta je teorija dužna objasniti sveprožimajuću ulogu koju je zakonodavstvo već i dosad imalo u sustavima common lawa, ali i uzeti u obzir ostale pravne izvore koje suci koriste. Najpribližniju inačicu te teorije izvora može se pronaći u djelima Alfa Rossa.

4 Teorija izvora

18Prema doktrini izvora izgrađenoj na utemeljujućoj vlasti, svaka norma, da bi je se moglo zvati pravnom, mora bit proizvedena od nekog tijela normativne vlasti ovlaštenog da je proizvede na temelju neke više norme. Taj se zahtjev očito ne može odnositi, a da ne dovede do beskonačnog regresa, na samu utemeljujuću vlast: shvaćenu, prema tome, kao izvorna činjenica, revolucionarni akt, izvor extra ordinem i slično. No taj zahtjev zapravo ne objašnjava sudsku primjenu dodatnih izvora: običaja, doktrine, sudske prakse, implicitnih normi, normi drugih pravnih poredaka koje nisu predmetom upućivanja...

  • 6 Tako Ross 1958: 100-101. Nešto prije ustvari kaže: “Izraz ‘pozitivizam’ je višeznačan. Može značiti (...)

19Ustvari, teorija koju je Ross skicirao u trećem poglavlju knjige On Law and Justice (1952; 1958), popisuje četiri glavna izvora prava, od kojih barem tri nisu proizvela tijela normativne vlasti ovlaštena nekom višom normom, i dakle različita od zakonodavnog prava. Kao što apertis verbis objašnjava sam Ross: “Realistička doktrina izvora gradi na iskustvu, no priznaje da sve pravo nije pozitivno u smislu da je ‘formalno ustanovljeno’”.6

  • 7 Vidi Ross 1958: 76-77: “Metaforički govoreći, možda možemo reći da zakonodavstvo isporučuje dovršen (...)

20Rossov popis ovdje izlažem obrnutim slijedom – dakle, od razuma ili tradicije do zakonodavstva, preko običaja i precedenta – ističući realističke crte popisa te ukazujući na kreacionističke ostatke. Glavna realistička crta karakterizacija je izvora jednostavno kao materijala koje suci koriste u pravosuđenju. Kreacionistički se ostatak pak sastoji u metaforama koje Ross koristi u pogledu tih materijala: razum i tradiciju poistovjećuje sa sirovim materijalima, običaj i precedent s poludovršenim proizvodima, a zakonodavstvo s dovršenim proizvodom.7

21Prvi tip izvora je razum, ili, radije, tradicija: “slobodni” izvor ili jednostavno sirovi materijal koji sudac može oblikovati kako želi. No dvojebno je može li se razum ili tradiciju označavati kao sâme izvore: s obzirom na to da su oni često bili samo pretpostavka pravnosti drugih izvora, poput običaja. Unatoč tome, istina je da su sudovi i porote, posebice engleski, stoljećima proizvodili takovrsno “slobodno” pravo, smatrajući ga razumnim, tradicionalnim i nearbitrarnim jer ga je proizvelo nekoliko kraljevskih sudaca povezanih zajedničkom kulturom.

22Drugi je tip izvora pravni običaj, koji se teško razlikuje od nepravnog običaja. Glavni razlikovni kriteriji koji se koriste su supstancijalni, među kojima sukladnost običaja razumu i tradiciji, te formalni, tj. primjena običaja od strane sudaca. Ross kombinira dva navedena tipa kriterija, smatrajući pravnima one običaje koji su nastali u podučjima uređenima pravom, osobito sudačkim pravom.

23Treći tip izvora, koji je proizašao iz prvih dvaju, sudski je precedent, koji se spomenutim tipovima izvora pridružio kada se House of Lords proglasio obvezanim vlastitim precedentima, kao što su kontinentalnoeuropski suci bili podvrgnuti zakonicima. Danas, čak i u zemljama common lawa, moguće ne postoji materija koja nije uređena zakonima: no to ne umanjuje ulogu precedenta. Čak i primjena zakona ustvari proizvodi precedente obvezujuće za buduće suce.

24Konačno, četvrti je tip izvora samo zakonodavstvo: sada već tako paradigmatičan oblik prava da čini gotovo nepojmljivim ostale izvore te, u svakom slučaju, toliko raširen da treba razlikovati njegova barem tri podoblika, ustavno zakonodavstvo, parlamentarno zakonodavstvo i upravno (ili uredbeno) zakonodavstvo. Međutim, za istinski realističku teoriju prava nužno je napraviti ispravak, iznijeti kritiku i upotpuniti Rossov tekst iz 1958.

25Ispravkom se naglašava da ni zakonodavstvo nije dovršen i potpun proizvod. Kao što to pokazuje sam Ross u četvrtom poglavlju knjige On Law and Justice, o tumačenju, zakonodavstvo je samo proizvod dovršeniji od običaja i precedenta, ali je i on podložan sudskom tumačenju. Također, nije rečeno da je primjena zakona uvijek predvidljivija od primjene precedenta. Ustvari, njezina predvidljivost ovisi o mnogim čimbenicima onkraj samog sastavljanja normativnih tekstova: naime, o organizaciji sudstva, političkom kontekstu, stupnju društvenog pluralizma...

26Kritikom se napominje da se prvenstvo zakonodavstva u odnosu na pravosuđenje, ako se ono opravdava demokratskim “dostojanstvom” zakonodavstva, izlaže opasnosti od zamagljivanja. Najzad, već u devetnaestom stoljeću glavni tip zakonodavstva nije bio parlamentarni zakon, nego zakonik: “aristokratski” izvor, s obzirom na to da su ga proizveli pravni znanstvenici. Nadalje, u današnje je doba broj zakona donesenih na poticaj parlamenta minoran u odnosu na broj zakona donesenih na poticaj vlade: pri čemu je ovo potonje pravo više tehnokratsko i autokratsko nego demokratsko. Stoga ne iznenađuje što nadzor nad tim pravom nije toliko zajamčen demokratskim parlamentima, često kontroliranima od strane izvršne vlasti, koliko vrhovnim ili ustavnim sudovima, koji legitimnost crpe samo iz zaštite temeljnih prava.

27Naposljetku, upotpunjenjem se ističe da parlamentarno zakonodavstvo nije više vrhovni izvor prava. U nacionalnim pravnim poretcima ono je podređeno ustavu: shvaćenom kao istinsko pravo a ne pozitivni moral, kako je mislio John Austin, navlastito zbog toga što ga primjenjuju i ustavni i redovni (ne-ustavni) sudovi. Osim toga, u mnogim državama, a posebice u Europskoj uniji, unutarnje zakonodavstvo podvrgnuto je i ograničenjima međunarodnog prava. A pravnost međunarodnog prava ne ovisi toliko o formalnim kriterijima koliko o njegovoj stvarnoj primjeni od strane domaćih i međunarodnih sudova.

5 “Kriza” izvora

28Inverziju uloga zakonodavstva i pravosuđenja koja odlikuje istinski realističku teoriju prava potvrđuje još jedna pojava: tzv. “kriza” (doktrine) izvora. Proizvedena od strane Francuske revolucije i opravdana demokratskom ideologijom utemeljujuće/ustavotvorne vlasti, ta je doktrina određivala koje izvore suci trebaju primjenjivati a koje ne. Nakon neuspjeha eksperimenata kao što je référé législatif, suce je bilo nemoguće spriječiti da tumače ili upotpunjuju izvore. Međutim, bilo je odlučeno da suci moraju primjenjivati samo ustanovljene izvore, iz kojih je bila isključena sama sudska praksa.

  • 8 To je bit Pinove (2011) teze.

29Mainstream teorija prava još se uvijek temelji na sljedećem kompromisu: suci mogu tumačiti isključivo one izvore koje je ustanovio ustavotvorac ili zakonodavac. No kriza (doktrine) izvora u pitanje dovodi čak i ovaj kompromis. Znameniti vrhovni, ustavni i međunarodni sudovi zaravo si pripisuju čak i vlast izbora izvora. Konkretno, na rang vrhovnih izvora uzdižu normativne materijale koje se prije nije smatralo formalno pravnima te nanovo određuju hijerarhijske odnose između njih i formalnih izvora.8

30To se dogodilo mnogo puta, počevši od odluke Marbury vs. Madison (1804.) pa nadalje, i to u slučajevima koji su mnogo dvojbeniji od Ustava SAD-a. Europski su ugovori bili tumačeni kao utemeljujući dokumenti Europske zajednice; preambule ustava bile su asimilirane u francuski bloc de constitutionnalité; fundamental laws su bili korišteni kao izraelski ustav... Učinke takvih odluka – jedan od primjera proizlazećih obilježja pravnih sustava (usp. 2. pogl. in fine) – još se uvijek katkad označava kao kriza izvora: iako je, sve u svemu, ustavna dogmatika ovu pojavu već uzela u obzir.

  • 9 Tako Troper 2005.

31Međutim, upravo najradikalniji pravni realizam, koji predstavljaju kontinentalnoeuropski teoretičari prava poput Michela Tropera i Riccarda Guastinija, pokazuju neobičnu ambivalentnost u pogledu krize (doktrine) izvora. S jedne strane, oni su među prvima ukazali na ovu pojavu te često iz nje izvode iste zaključke koje bi, kao što ćemo to uskoro vidjeti, mogla izvesti istinski realistička teorija prava. S druge strane, oni napominju da su te odluke često slabo ili nimalo obrazložene, a i kada jesu, Troper ih kritizira zbog constitutionalist fallacy.9

  • 10 Vidi Guastini 2008: 124-125.

32U tom otporu postoji ostatak kontinentalnoeuropskog formalizma; moguće je da obojica, kao teoretičari prava prvoga tipa, koračajući stopama Hansa Kelsena, kontinentalnoeuropsku doktrinu izvora uzimaju kao autentičnu opću teoriju izvora. Pa ipak, Guastini iz tzv. krize izvora – ustvari, iz samoga razvoja njihovih odnosa – izvodi isti zaključak koji bi izvela i istinski realistička teorija prava. Očito je, vrhovni izvori, i njihova hijerarhija, u konačnici su utvrđeni ustavnim sudovanjem.10

33Na kraju, nekoliko riječi o strahu da bi istinski realistička teorija prava, unatoč svom kognitivnom karakteru, neizravno opravdavala tzv. vladavinu sudaca.

34S jedne strane, sintagma “vladavina sudaca” sama je po sebi proturječna. Pravosuđenje je strukturno različito od prave vladavine zato jer ga se može izvršavati samo negativno, na nečiji poticaj: dakle, ono u najboljem slučaju može nadzirati vladavinu drugih, a ne je izvršavati u prvom licu.

35S druge strane, i najvažnije, sudska praksa djeluje ponešto nalik epistemološkim teorijama Willarda Quinea. Na rubovima ili, ako vam je tako draže, na visokim razinama ustavnog i međunarodnog prava, katkad se događaju spektakularne promjene, prouzročene čak i samo jednom “velikom odlukom”. No u znatnom dijelu sudačke prakse, ili na nižim razinama građanskog, kaznenog i upravnog prava, promjene pravila zahtijevaju više odluka da bi se “stvorila sudska praksa” te su mnogo sporije, postupnije i međuprostornije.

Top of page

Bibliography

Mauro BARBERIS, 2015: Contro il creazionismo giuridico. Il precedente giudiziale fra storia e teoria. Quaderni fiorentini per la storia del pensiero giuridico moderno, 44: 67-101.

Mauro BARBERIS, 2016: Pragmatics of Adjudication. In the Footsteps of Alf Ross, in press for A. Capone, F. Poggi (eds.), Pragmatics and the Law, Berlin: Springer.

Maurizio FERRERA, 2016: Rotta di collisione: euro contro welfare? Roma-Bari: Laterza.

John Gray, 1997. The Nature and the Sources of the Law (1909; 1921). Aldershot: Ashgate/Darthmouth

Riccardo GUASTINI, 2008: Teoria e dogmatica delle fonti. Milano: Giuffrè.

Riccardo GUASTINI, 2015: A Realistic View on Law and Legal Cognition. Revus. Journal for Constitutional Theory and Philosophy of Law (2015) 27: 45-54. URL: http://revus.revues.org/3304/. DOI: 10.4000/revus.3304.

Brian LEITER, 2007: Naturalizing Jurisprudence. Essays on American Legal Realism and Naturalism in Legal Philosophy. Oxford: Oxford U. P.

Giorgio PINO, 2011: Costruzione, decostruzione, ricostruzione. Ars Interpretandi, 16: 19-56.

Joseph RAZ, 1979: The Authority of Law. Oxford: Clarendon.

Michel TROPER, 2005: Marshall, Kelsen, Barak and the Constitutionalist Fallacy, I•Con. International Journal of Constitutional Law. 3/1: 24-38.

Top of page

Notes

1 Vidi Barberis 2015 i Barberis 2016. Andreju zahvaljujem za to opažanje, za koje preuzimam punu odgovornost, čak i više nego za poziv da napišem ovaj rad za Revus.

2 Slična se inverzija, općepoznato je, može naći u Gray 1909: 78-79: odluke sudaca su pravo, zakonodavstvo je samo glavni izvor prava. Usp. također Guastini 2015: 45: “pravo je skup normi na snazi [...] koje primjenjuju [...] organi primjene prava”.

3 Vidi Raz (1979: 105): “postojanje institucija koje stvaraju pravo, iako karakteristično za moderne pravne sustave, nije nužno obilježje svih pravnih sustava”, dok “postojanje nekih tipova institucija koje primjenjuju pravo jest”.

4 Usp. paradigmatski Leiter 2007. Tradicija istraživanja koja povezuje teorije ili doktrine više vezane uz historijske negoli pojmovne sveze.

5 Ideja, no ne i izraz, potječe iz System of Logic (1843.) Johna Stuarta Milla. Za primjenu toga pojma na europsko pravo, usp. Ferrera 2016: 94.

6 Tako Ross 1958: 100-101. Nešto prije ustvari kaže: “Izraz ‘pozitivizam’ je višeznačan. Može značiti i ‘ono što gradi na iskustvu’ i ‘ono što je formalno ustanovljeno’”.

7 Vidi Ross 1958: 76-77: “Metaforički govoreći, možda možemo reći da zakonodavstvo isporučuje dovršen proizvod, odmah spreman za uporabu, dok precedent i običaj isporučuju tek poludovršen proizvod, koji treba dovršiti sam sudac, a “razum” proizvodi samo neke sirove materijale iz kojih sudac sam treba izraditi potrebno pravilo”.

8 To je bit Pinove (2011) teze.

9 Tako Troper 2005.

10 Vidi Guastini 2008: 124-125.

Top of page

References

Bibliographical reference

Mauro Barberis, Za istinski realističku teoriju pravaRevus, 29 | 2016, 25-32.

Electronic reference

Mauro Barberis, Za istinski realističku teoriju pravaRevus [Online], 29 | 2016, Online since 15 October 2018, connection on 02 October 2022. URL: http://journals.openedition.org/revus/3640; DOI: https://doi.org/10.4000/revus.3640

Top of page

About the author

Mauro Barberis

Professor of Legal Philosophy at the University of Trieste (Italy)

 

Address: Università degli studi di Trieste, Dipartimento di Scienze Giuridiche, del Linguaggio, dell'Interpretazione e della Traduzione, Piazzale Europa 1, 34127 Trieste, Italy.

 

E-mail: barberis@units.it.

By this author

Top of page

Copyright

All rights reserved

Top of page
  • OpenEdition Journals
Search OpenEdition Search

You will be redirected to OpenEdition Search