Prijeđi na kretanje stranicama – Plan stranice

Početna stranicaNuméros45Key papersArgumentacija tumačenja i sheme o...

Key papers

Argumentacija tumačenja i sheme obrazlaganja u pridavanju značenja normativnim tekstovima

Interpretative reasoning and the schemes of argument for the determination of the meaning of normative texts
Giovanni Tarello
Prevoditelj: Snježana Šućin i Nikola Visković

Sažetci

Određivanje značenja normativnih tekstova odvija se u socio-kulturnom okruženju upotreba i pravila tumačenja koji ne daju strogo i apsolutno rješenje i zato je potrebno argumentirati izbor značenja pomoću mnogo različitih argumenata. Znanost mora ispitati sheme korištene u ovom postupku argumentacije, što je teško jer se iste sheme koriste na različite načine u različitim vremenima i društvima. Autor ispituje argumente korištene u povijesti ne samo za tumačenje zadanih tekstova, već i za razradu novih tekstova. Ispituje sljedeće argumente: a contrario, a simili ad simile, a fortiori, argument potpunosti pravnog uređenja, argument dosljednosti pravnog uređenja, psihološki argument, povijesni argument, apagogički argument, teleološki argument, argument ekonomije, autoritativni argument, sustavni argument, naturalistički argument, argument pravičnosti i argument koji polazi od općih načela. Detaljno ih proučavajući, autor ih razvrstava u specifično pravne i one koji to nisu, logičke argumente i nelogičke, potpune i nepotpune i konzervativne i nekonzervativne. | Ovaj tekst je prijevod osmog poglavlja knjige L'interpretazione della legge (Milano, Giuffrè 1980). Prva je inačica prijevoda bila objavljena na ćirilici u Zborniku za teoriju prava IV/1990 (Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti 1990).

Vrh stranice

Bilješka urednika

Prijevod: Snježana Šućin i Nikola Visković. Prijevod sadržajno uredio: Luka Burazin. Tekst transkribirao s ćirilice i provjerio bibliografiju: Marin Keršić.

Cjelovit tekst

1 Uvod: za popis i prepoznavanje tumačenjskih argumenata

  • 1 Usp. Tarello 1980: poglavlje II, toč. 13.

1[D]ruštveni nadzor – te u nekim slučajevima i nadzor službenih pravnih organa – nad odlukama, obrazloženjima i prijedlozima o pridavanju značenja tekstovima kojima se izražavaju norme kojima se uređuje društveni život, a koji se izvršava nad onim odlukama i prijedlozima odluka koje se u društvenoj kulturi smatraju heteronomnima, jest nadzor nad intelektualnim postupcima koji vode k odluci o značenjima, i koji se obično otkrivaju u obrazloženjima, ili koji vode k prijedlogu odluke o značenjima i koji se obično otkrivaju u argumentacijama.1

  • 2 Usp. Tarello 1980: poglavlje III.
  • 3 Usp. Tarello 1980: poglavlje IV.
  • 4 Usp. Tarello 1980: poglavlje V.
  • 5 Usp. Tarello 1980: poglavlje VI.
  • 6 Usp. Tarello 1980: poglavlje VII.

2Pridavanje značenja normativnom tekstu zbiva se u povijesno-kulturnom kontekstu koji karakteriziraju tumačenjska pravila i običaji, a privrženost tim pravilima i običajima pridavanje značenja čini neosporivim. Običaji koji su nastali u našoj okolini u pogledu vrijednosti koje će se pridati oznakama, nabrajanjima, razvrstavanjima, upućivanjima na nepostojeće činjenične pretpostavke;2 običaji u pogledu važnosti koja će se pridati zakonskim definicijama3 ili tumačećim zakonima;4 običaji u pogledu odredbi o tumačenju;5 vladajući stavovi u pogledu uobličavanja hijerarhije normi;6 utemeljuju isto toliko obveza za tumače i isto toliko kriterija za odobravanje ili neodobravanje određene tumačenjske djelatnosti ili za predlaganje određenog rezultata tumačenja.

  • 7 Usp. Tarello 1980: poglavlje II, toč. 9.-13.

3Međutim, ovi običaji ostavljaju široke prostore neodređenosti. U tim prostorima nastaju daljnje mogućnosti za utemeljivanje običaja i kriterija vrednovanja tumačenjskih postupaka. To su običaji o korištenju priznatih shema izbora i opravdavanja jednog umjesto drugog pridavanja značenja, kao i kriterija vrednovanja izbora, koji se formaliziraju kao sheme argumentiranja ili, jednostavnije, kao “tumačenjski argumenti“.7 O tim ćemo argumentima raspravljati u nastavku.

4Zadatak koji se postavlja onome tko želi prikazati procese koji se obično nazivaju pravno “tumačenje“ (pridavanje značenja normativnim iskazima, kao i izbor i kombiniranje tih iskaza sa svrhom pridavanja značenja, pri obrazlaganju odluke i argumentiranju prijedloga) sastoji se u tome da se zabilježe sheme obrazlaganja i argumentiranja koje se stvarno primjenjuju i koje su stvarno predmet društvenog očekivanja u okvirima svake pravne kulture i svakog pravnog uređenja. To je, dakle, prvenstveno zadatak bilježenja, a to znači opisujući zadatak.

5Taj zadatak sadrži niz teškoća različitih vrsta. Izostavimo li činjenične teškoće, treba spomenuti barem sljedeće.

6Radi se prije svega o teškoćama koje se tiču odnosa između korištenja jedne sheme unutar određenog pravnog uređenja i povijesti te sheme kroz pravna uređenja i kulture. Neke sheme argumentiranja – npr., argument analogije – imaju danas i u našem uređenju samo tumačenjsku upotrebu, dok su se u ranijim epohama upotrebljavale ne toliko radi pridavanja značenja skupovima iskaza i radi kombiniranja skupova iskaza koliko radi “proizvodnje“ novih normi putem proizvodnje normativnih iskaza koji nisu bili prethodno utemeljeni. Problem potječe iz činjenice da je doktrinarna obrada takvih shema argumentiranja često obavljana u vremenima kada su se te sheme koristile drukčije nego danas, kao odgovor na drukčije potrebe prakse; kao i iz činjenice da doktrinarni kontinuitet ponekad ima iskrivljujući učinak u pogledu takvih opisa prakse.

7Postoje nadalje teškoće koje se tiču odnosa između korištenja jedne sheme unutar određenog pravnog uređenja i korištenja te sheme (ili neke naizgled identične) sheme u radnjama koje se odvijaju izvan tog pravnog uređenja. Primjerice, je li sustavni argument, koji se primjenjuje u tumačenju i primjeni prava, isto što i sustavni argument primijenjen u književnoj kritici ili filozofskoj historiografiji? Upotrebljavaju li se obrade argumenta izvršene na jednom području stvarno i na nekom drugom području? I smatra li netko da se moraju upotrebljavati?

8Daljnja teškoća ovisi o odnosima između shema argumentiranja i normiranja tumačenja. Ako se iskaz zakonodavca odnosi na neku shemu argumentiranja s ciljem da se ona nametne ili zabrani, treba li upotrebu ili neupotrebu argumenta u tumačenju (drugih) normativnopravnih iskaza shvatiti kao upotrebu ili neupotrebu argumenta ili kao primjenu norme koja predstavlja prihvaćeno tumačenje zakonodavčevog iskaza o tumačenju? Je li moguće i plodno davati različite odgovore pozivajući se na različite izvršitelje tumačenja?

9Ovo su samo neke od teškoća bilježenja shema. U svakom slučaju, potrebno je postupati postupno i početi sa sastavljanjem jednog što dužeg popisa argumenata koji se – na prvi pogled – upotrebljavaju u našem pravnom uređenju i koji su u određenoj mjeri prihvaćeni u našoj pravnoj kulturi kao kriteriji (čija apsolutna i relativna snaga, međutim, nije određena) vrednovanja i usmjeravanja odluka i prijedloga o pridavanju značenja normativnim tekstovima.

  • 8 To je prije nekoliko godina primjećivao (ali se malo što promijenilo) Gavazzi 1973. Jedan od obuhva (...)
  • 9 Usp., dvojbeno, Gavazzi 1973.
  • 10 Usp. Tarello 1972 i Gavazzi 1973.; ipak, u svjetlu iznesenoga gore u poglavlju VI, treba reći da je (...)
  • 11 Tako Gavazzi 1973.

10Treba reći da je i pored tolikog govora o onome što se u općenitom smislu naziva “novom retorikom“, napravljeno malo takvih popisa.8 To se objašnjava na različite načine. Jedno je objašnjenje da je Topika – tj. popis τόποι ili mjesta argumentacije pravnika – “to djelotvornija što je manje otkrivena“;9 drugo objašnjenje ističe da postoji progresivna erozija polja retoričke argumentacije i kulturnih sredstava uvjeravanja uslijed zakonodavstva o tumačenju i primjeni prava, i to do mjere da mnogi tradicionalni “argumenti“ nisu više takvi, nego su samo izvršavanje zakona koji ih propisuju;10 treći razlog glasi ovako: “Jedna materijalnopravna topika, kao zbirka mišljenja stručnjaka i uglednika koju bi trebalo upotrijebiti u rješavanju pravnih sporova, ima slabe mogućnosti za uspjeh u jednom dinamičnom i relativističkom društvu, koje ne podnosi princip autoriteta, budući da bi ona predstavljala jednu više ili manje autoritativnu kristalizaciju određenih mišljenja“.11 Navedeni razlozi, a naročito posljednji, nisu posve uvjerljivi. Vjerojatno je da se pravi razlog malobrojnosti istraživanja o pravnim argumentima, pa i malog broja popisa argumenata koji se stvarno upotrebljavaju, nalazi u činjenici da većina studija o pravnom tumačenju uglavnom nisu opisi, bilježenja i analize nego doktrinarna djela uvjeravanja, propagande i ideologije: one ne istražuju koji se argumenti stvarno upotrebljavaju, koliko ih se i tko ih upotrebljava, nego propisuju koje argumente treba upotrebljavati, kojima davati prednost i koje podcjenjivati, a za sve to bilježenja zaista nisu potrebna.

  • 12 Usp. Tarello 1972: 104, 120; Tarello 1977a: 676-677. Ali vidi infra, toč. 72.

11No posebice, ni ovdje ni bilo gdje drugdje, ne treba odviše inzistirati na teškoćama, nego treba nastaviti s istraživanjem. Napravimo, dakle, jedan popis retoričkih argumenata, ili uvjeravajućih argumenata, koje tumači, u okviru naše kulture, primjenjuju kada obrazlažu tumačenje prava i – neposredno ili posredno – sugeriraju i predlažu tumačenja organima primjene prava. Riječ je o shemama argumentiranja, ili “rasuđivanja“, koje u nekim slučajevima imaju iza sebe dugu povijest upotrebe ne samo u području tumačenja – tj. u izboru normativnih iskaza i u pridavanju određenog značenja tim iskazima – nego i u području proizvodnje normi putem stvaranja ili objašnjavanja novih normativnih iskaza; dugu povijest, kroz pravne kulture i uređenja, koja nemali broj znanstvenika navodi na misao da se radi o “specifično“ pravnim argumentima, iako su, ako se bolje promotri, pravne upotrebe samo slučajevi korištenja općih shema uvjeravanja.12

12Evo popisa argumenata koje ćemo razmotriti:

1. Argument a contrario,

2. Argument a simili ad simile,

3. Argument a fortiori,

4. Argument potpunosti pravnog uređenja,

5. Argument dosljednosti pravnog uređenja,

6. Psihološki argument,

7. Povijesni argument,

8. Apagogički argument,

9. Teleološki argument,

10. Argument ekonomičnosti,

11. Argument autoriteta,

12. Sustavni argument,

13. Naturalistički argument,

14. Argument pravičnosti,

15. Argument koji polazi od općih načela.

13Razmotrimo sada pojedinačno ovih petnaest argumenata.

2 Sheme obrazlaganja

2.1 Argument a contrario

14Argument a contrario je argument prema kojem se, ako postoji norma koja pripisuje neku normativnu kvalifikaciju (vlast, obvezu, status) jednom subjektu ili razredu subjekata, u nedostatku druge izričite norme mora isključiti da je na snazi (da postoji, da važi) druga norma koja tu istu normativnu kvalifikaciju pripisuje drugom subjektu ili razredu subjekata. Ovako objašnjen, argument a contrario se prikazuje kao pravilo o pravnoj proizvodnji ili, preciznije, kao pravilo koje, putem implikacije ili analogije, isključuje proizvodnju daljnjih normi u odnosu na već izražene norme. Doista, u svojim najstarijim primjenama argument a contrario bio je pravilo o isključenju nove normativne proizvodnje. Danas, i u našoj kulturi, on funkcionira kao pravilo (i odgovarajući argument) tumačenja ili, preciznije, kao pravilo prema kojemu se: u slučaju postojanja normativnog iskaza kojim se pripisuje neka normativna kvalifikacija terminu iskaza koji se odnosi na neki subjekt ili razred subjekata, mora izbjeći proširenje značenja toga termina koje bi obuhvatilo subjekte ili razrede subjekata koji nisu usko i doslovno uključeni u termin kvalificiran prvim normativnim iskazom.

  • 13 Ovi izrazi su, premda im se s teorijskog aspekta upućuje kritika, i dalje korisni pa se može nastav (...)

15I kao pravilo o isključenju normativne proizvodnje i kao pravilo tumačenja, argument a contrario je izražen u izreci ubi lex voluit, dixit; ubi noluit, tacuit. Kao pravilo tumačenja, argument a contrario je argument koji služi obrazlaganju ili predlaganju onoga što se općenito naziva “doslovno“ ili “restriktivno“ tumačenje.13

  • 14 Na doktrinarnoj razini, masovna upotreba argumenta a contrario nalazi se u voluntarističkim teološk (...)

16Kao akt kojim se obrazlaže ili predlaže doslovno tumačenje, argument a contrario obično ima znatnu moć uvjeravanja i općenito je cijenjen u kulturama gdje se: a) pridaje velika vrijednost tekstu dokumenta i b) teži jačanju odnosa subordinacije organa primjene u odnosu na organe proizvodnje normi. Očigledno je da su ovi uvjeti ostvareni kada se, primjerice, tekst dokumenata smatra izravnom emanacijom božanstva14 ili kada je povjerenje organa normativne proizvodnje prema organima primjene slabo, a to nepovjerenje ima podlogu u općem priznanju prvenstva organa proizvodnje.

  • 15 I zaista, kada “pravo“ nije pisano, kao u slučaju prava koje se u određenoj epohi svodilo na “običa (...)
  • 16 Za sve, usp. De Marini Avonzo 1973: 144 i dalje.
  • 17 Ne smije se brkati upotreba argumenta a contrario, koja se temelji na stabilnosti i raspoloživosti (...)
  • 18 Momigliano 1960: 464 i dalje.
  • 19 Momigliano 1968.
  • 20 De Marini Avonzo 1971: 108 i dalje.
  • 21 De Marini Avonzo 1971: 111.
  • 22 Lanata 1974.

17Povijest upotrebe argumenta a contrario u području tumačenja može se pratiti (u našoj tradiciji) od 4. stoljeća. Ovaj argument pretpostavlja raspoloživost niza stabilnih normativnih iskaza kojima nije moguće manipulirati; konkretno, na polju prava, pretpostavlja da je ono što se smatra “pravom“ pohranjeno u stabilnim dokumentima.15 Međutim, cijela je rimska pravna kultura, do vremena kasnoga carstva, pokazivala visok stupanj ravnodušnosti (primjetne u izvorima) prema zaštiti tekstova i njihovoj stabilnosti,16 tj. prema strogom utvrđivanju pisanih izvora prava (pa i onih iz parazakonodavne proizvodnje), te se u skladu s tim – u doba republike i do kasnoga carstva – ne nalaze slučajevi pravne upotrebe argumenta a contrario.17 Briga o pouzdanosti dokumenata bila je nepoznata i antičkoj historiografiji, koja se od Tukidida nadalje razvijala neposredno kao retorika i koja je u objašnjavanju političkih i vojnih događanja slijedila ciljeve koji su proizlazili iz propisa i mudrih izreka,18 uopće se ne povezujući s disciplinama kao što su filologija, gramatika i arheologija (koje se pojavljuju i razvijaju neovisno od historiografije). Nasuprot tome, briga o dokumentu i njegovoj pouzdanosti, svojstvena hebrejskoj religijskoj tradiciji, prešla je u kršćansku kulturu i posebno – s Euzebijem Cezarejskim – u eklezijastičku kršćansku historiografiju: historiografiju za koju je karakteristična, kada pripovijeda povijest Crkve kao čuvara Kristove doktrine, “središnja uloga doktrinarnih sporova i široka upotreba dokumenata“.19 Kršćanski carevi, koji zakone donose “u ime Boga“, počinju voditi brigu o pouzdanosti tekstova,20 omogućujući tako i upotrebu argumenta a contrario u pravnim radnjama (osobito u okviru pravosuđenja); s druge strane, u doba kasnoga rimskog carstva sami teološki sporovi “bijahu izvođeni kao sudski postupci sa sudjelovanjem javne vlasti“;21 kršćanski autori pridaju posebnu važnost dokumentarnim izvorima čuvanima u javnim arhivima,22 zbog čega i u općoj i u pravnoj kulturi argument a contrario na temelju teksta dokumenta postaje povlašteni argument.

  • 23 Vidi Tarello 1969: 240 i dalje.

18Ma koliko star, i u povijesnom slijedu pravnih kultura često povlašten argument, argument a contrario je doživio novi procvat s modernom kodifikacijom, a naročito u građanskom pravu; to se može pripisati bilo dogmi o diobi vlasti bilo inzistiranju na doslovnom tumačenju kao karakteristici škole francuskih civilista iz perioda neposredno nakon Code Civila iz 1804., tzv. “škole egzegeze“.23

  • 24 O različitim značenjima “formalizma”, a naročito o “tumačenjskom formalizmu” i “formalizmu kao mani (...)

19Kao što je vidljivo, s obzirom na to da se upotreba argumenta a contrario zasniva na dubokom poštovanju slova normativnih iskaza i da slična upotreba redovito nalazi svoje mjesto u tzv. “krutim“ ili “uskim“ tumačenjima, sklonost ovom argumentu ili davanje prednosti ovom argumentu pred drugim argumentima često se shvaća kao tipično obilježje tzv. “formalizma u tumačenju“, koje se pak shvaća kao jedna tipična mana pravnika.24 Dok je davanje prednosti argumentu a contrario nesumnjivo pokazatelj jednog stava (pojedinih praktičara ili pravnih kultura općenito) koji možemo opisno nazvati “tumačenjski formalizam“, neprikladno je taj stav prikazivati kao “manu“. Uistinu, argument a contrario ima različite učinke u odnosu na formalnu strukturu normativnih iskaza na koje se primjenjuje.

20Konkretno, argument a contrario vodi sužavanju polja sloboda, prava i sposobnosti (proširujući ujedno polja dužnosti, obveza, nesposobnosti) u odnosu na iskaze kojima se propisuju slobode, prava i vlasti; s druge strane, argument a contrario vodi sužavanju polja dužnosti, obveza i nesposobnosti (proširujući ujedno polja sloboda, prava i vlasti) u odnosu na iskaze kojima se propisuju dužnosti, obveze ili kvalifikacije nesposobnosti.

  • 25 Usp. Tarello 1980: poglavlje III, toč. 18 (o apsolutnim atributivnim rečenicama). Neki moderni logi (...)

21Moguće je da se ideja prema kojoj povlaštena upotreba argumenta a contrario pridonosi proširenju “represivnih“ i “neugodnih“ obilježja prava veže uz promatranje koje je prvenstveno usmjereno na privatno pravo i na dijelove upravnog prava koji odgovaraju potrebama alociranja usluga, subvencioniranja djelatnosti i poticaja, a koje ne obraća pozornost na inkriminirajuće kaznene norme. I zaista, normiranje privatnog prava, kao i upravnog prava u širem poticajnom smislu, izražava se većim dijelom putem iskaza koji pripisuju povoljne subjektivne položaje (stavljanje na raspolaganje postupaka), dok se inkriminirajuće kaznene norme izražavaju putem zabrana i propisivanja nepovoljnih subjektivnih položaja (podložnost negativnim sankcijama). Jasno je da davanje prednosti argumentu a contrario – te općenito formalizmu u tumačenju, doslovnosti i “uskim“ tumačenjima – u području specifično represivnog prava ostvaruje najveću mjeru potiskivanja mogućnosti proširenja represije i najveću mjeru “formalnih“ garancija. Ali treba znati da i cjelokupno “poticajno“ pravo obično upotrebljava formule o isključenju povlastica, često u obliku nabrajanja slučajeva u kojima se povlastice ne odobravaju: u takvim se slučajevima, upotrebom argumenta a contrario za tumačenje popisa isključenja povlastica ostvaruje maksimum širenja samih povlastica, a kada se povlastica sastoji u ovlasti sudjelovanja, onda i maksimum proširenja sudjelovanja. Na taj način argument a contrario može imati “liberalnu“ funkciju i izvan područja represije. Ponekad na argument a contrario upućuju specifični strukturni ili bitni elementi iskaza koji se tumači; a u tom je slučaju teško razabrati “liberalnu“ ili “neliberalnu“ vrijednost ovog argumenta: imajmo u vidu, primjerice, one iskaze kojima se utvrđuju procedure za uspostavljanje nekog statusa ili koji uređuju neku izvanrednu vlast.25

2.2 Argument a simili ad simile (ili argument analogije)

22Argument a simili, nazvan još i argumentom analogije, u izvjesnom je smislu, po intelektualnom postupku i po načinu funkcioniranja, suprotan argumentu a contrario. Kada govorimo o “argumentu analogije“, onda taj izraz moramo shvatiti u uskom smislu, koji odgovara latinskom izrazu analogia legis (za razliku od analogia iuris, pod kojim se kriju drugačiji retorički argumenti od onoga o kojemu je sada riječ).

23Argument a simili (ili analogije) je argument prema kojemu se, ako postoji norma koja pripisuje neku normativnu kvalifikaciju (npr. vlast, obvezu, status) nekom subjektu ili razredu subjekata, mora zaključiti da vrijedi (da postoji, da je važeća) i norma koja pripisuje istu normativnu kvalifikaciju nekom drugom subjektu ili razredu subjekata, pri čemu se pretpostavlja da između subjekata ili razreda subjekata postoji sličnost ili “analogija“ relevantna za istovjetnost pravnog uređenja (barem u pogledu kvalifikacije o kojoj je riječ). Ovim se objašnjenjem argument a simili predstavlja kao pravilo o pravnoj proizvodnji ili, preciznije, kao pravilo koje nalaže proizvodnju normi čiji je učinak to da i za drugi termin analogije postoji ono uređenje koje neka već postojeća norma daje prvom terminu analogije. I uistinu, u svojim najstarijim primjenama u području prava argument a simili je bio pravilo o normativnoj proizvodnji, o proizvodnji novih normi. No u našoj današnjoj kulturi on funkcionira kao pravilo tumačenja (i odgovarajući tumačenjski argument), i to pravilo prema kojemu se: u slučaju postojanja normativnog iskaza koji pripisuje neku normativnu kvalifikaciju terminu toga iskaza koji se odnosi na neki subjekt ili neki razred subjekata, mora proširiti značenje tog termina kako bi se obuhvatili subjekti ili razredi subjekata koji nisu usko i doslovno uključeni, ali koji pokazuju sličnost ili “analogiju“ s uključenim subjektima za koju se pretpostavlja da je relevantna za istovjetnost pravnog uređenja (barem u pogledu kvalifikacije o kojoj je riječ), te se, u tom slučaju, mora isključiti primjena tumačenjskog argumenta a contrario.

24Kao pravilo tumačenja (ali ne i kao pravilo o normativnoj proizvodnji), argument a simili se izražava izrekom lex minus dixit quam voluit. Ova izreka, međutim, izražava i upotrebu jednog drugog argumenta – argumenta a fortiori, o kojemu ćemo raspravljati u nastavku. Dakle, treba uzeti u obzir činjenicu da argument a simili u području tumačenja funkcionira kao pokretač “proširenog“ (“ekstenzivnog“) tumačenja (jednako kao i argument a fortiori), dok ga se kao pravilo o normativnoj proizvodnji mora razlikovati od “proširenja“.

  • 26 Usp. Grenet 1948: 10; Perelman & Olbrechts-Tyteca 1966: 393, gdje se usvaja shema od četiriju člano (...)
  • 27 Demostene, Terza filippica, 30-31, cit. prema Perelman & Olbrechts Tyteca 1966: 404.
  • 28 Butler 1736. Usp. Tarello 1975: 176 i dalje.
  • 29 Na primjer: “Budući da je građanska vlast prirodna, i njene kazne su takve; neke od njih su kapital (...)
  • 30 Usp. Tarello 1976a: poglavlje VIII.

25Zapaža se, prije svega, da se stara retorička shema analogije sastoji od četiriju članova udruženih u parove, i to kako slijedi: A je u odnosu s B kao što je C u odnosu s D. Snaga uvjerljivosti ne potječe naprosto iz sličnosti između članova (koje moraju postojati između A i C te između B i D), nego i iz sličnosti dvaju odvojeno postojećih odnosa (između A i B; između C i D). Model analogije je – možda i povijesno, u pitagorejskim doktrinama o kvadratu – matematička proporcija.26 Jednako kao i postavljanje jedne matematičke proporcije, tako i postavljanje analogije ima redovito za cilj da među četirima članovima pronađe jedan nepoznati. Razlika između matematičke proporcije (koja dopušta analitičko raspoznavanje nepoznatog člana) i analogije (koja nas retorički uvjerava o nepoznatom terminu) sastoji se nesumnjivo u nužnosti nepoznatog brojčanog termina, s jedne strane, i pukom uvjeravanju o postojanju nepoznatog termina kod analogije s druge. Kao sredstvo normativne invencije, to jest, kao pravilo o pravnoj proizvodnji, analogija je često djelovala, u primitivnim kulturama, kao odnos između dvaju ili više parova, kao u sljedećem primjeru: “A znajte dobro da su nepravde koje su Grci pretrpjeli od Lakedemonjana ili od nas barem bile nepravde koje su pretrpjeli od zakonitih sinova Grčke, kao kada zakoniti sin važne obitelji ne gospodari svojim bogatstvom ni lijepo ni pravedno pa ga se može smatrati vrijednim prijekora ili optužbe, ali se ne može reći da nema pravo na to bogatstvo ili da nije zakoniti nasljednik. Ali ako bi neki rob ili praznovjerno kopile upropastilo i uništilo ono što nije njegovo po pravu, koliko bi, o nebesa!, svi njegovo ponašanje smatrali nedostojnijim i skandaloznijim! Ali mi se tako ne držimo prema Filipu i njegovu ponašanju, tom Filipu koji ne samo što nije Grk niti ima išta zajedničko s Grcima, nego kao ni barbar nije plemićkog podrijetla“.27 Ovdje imamo sustav dviju analogija, a termin koji treba pronaći (kvalifikacija ponašanja Filipa Makedonskog) nalazi se samo u jednoj od njih: A (ponašanje sina koji uništava očevinu) jest B (za žaljenje, ali dopušteno) i, analogno, C (ponašanje Lakedemonjana i Atenjana koji razaraju Grčku) jest D (za žaljenje, ali dopušteno); E (ponašanje roba ili pretpostavljenog rasipnika) jest F (za žaljenje i nedopušteno) i, analogno, G (ponašanje Filipa koji razara Grčku) treba se smatrati H (kakvim će se smatrati? Prema analogiji – za žaljenje i nedopušteno, sugerira Demosten, siguran u procjeni sličnosti između roba koji se pretpostavlja interesima obitelji i barbara koji se pretpostavlja interesima Grčke.) Na taj način je analogija nastavila djelovati i u filozofskim razmatranjima o pravu uopće i u biti, ili o pravu koje bi bilo uputno stvoriti (razmatranje de iure condendo). Kao primjer filozofskih razmatranja o pravu uopće možemo spomenuti djelo Josepha Butlera “Analogija religije, prirodne i objavljenje, s konstitucijom i tokom prirode“.28 U tom se djelu primjećuje koliko je kaznena represija slična zlima koja po prirodi potječu iz poročnih ponašanja, a obje sankcije ukazuju prema analogiji na pakao.29 Kao primjer analogije upotrijebljene za uvjeravanje zakonodavca može se navesti sav kazneni proporcionalizam iz 18. stoljeća, koji je podržavao svrsishodnost analognog kažnjavanja ponašanja koje treba obeshrabrivati zbog analognih razloga.30

  • 31 Da je ovo bila shema pravnih upotreba analogije već kod pisaca 16. st., te da je ta shema također m (...)

26Međutim, u pravnim upotrebama argument analogije uskoro postaje shema koja nije zasnovana na dvama parovima članova, već na nizu od triju članova: on, naime, postaje argument na temelju kojega se, nakon postavljanja dvaju termina međusobno povezanih značajnom sličnošću (upravo “analogijom“), mora i drugom terminu pridati predikat (ili, bolje rečeno, pravno uređenje) prvog termina. Na taj način se analogija u pravnim upotrebama pojavljuje kao sastavljena od dviju relacija identiteta: p je A, a i q je A (A je element koji povezuje p i q); stoga, ako p jest Z, onda i q mora biti Z.31 U ovim pravnim upotrebama shema analogije je argument koji proizvodi nove norme samo ako ga smatramo usmjerenim na utvrđivanje postojanja norme da q jest Z kada postoji samo norma da p jest Z; ali ako ga smatramo argumentom kojim se tumači iskaz “p je Z“, onda se on javlja kao proširenje riječi koju predstavlja p radi pokrivanja i q, tako da se normativnom iskazu “p je Z“ prida normativno značenje da p i q jesu Z.

27Naravno, uvjeravajuća snaga argumenta analogije ovisi o spremnosti auditorija da prihvati relevantnost sličnosti ili analogije između p i q s ciljem njihova jednakog uređenja. Budući da je i tu relevantnost potrebno obrazložiti, argument analogije nastoji se udružiti s drugim argumentima (među onima koje razmatramo u nastavku) koji služe kao potpora toj relevantnosti.

  • 32 Vidi Bobbio 1968: 695 i dalje; i Villa 1974: 153 i dalje. Usp. i Bartholomeyczik 1960: 79 i dalje.

28Razlog zbog kojeg se analogija često razlikuje od “proširenog tumačenja“ traži se u zabranama analogije koje pojedina pravna uređenja postavljaju u nekim slučajevima (npr. u području kaznenih normi i specijalnih normi).32

  • 33 O tome, u različitim smislovima, Bobbio 1938; Klug: 1966; Heller 1961; Tammello 1969; García Máynez (...)

29Kao i argument a contrario, tako argument analogije neki smatraju “logičkim“ ili “kvazilogičkim“.33 Onaj tko analogiju smatra pukim tumačenjskim postupkom obično je izbjegava smatrati “logičkim“ rasuđivanjem.

2.3 Argument a fortiori

30Argument a fortiori je takav argument po kojemu se, ako postoji pravna norma koja postavlja neku obvezu ili neku drugu normativnu kvalifikaciju za jednog subjekta ili vrstu subjekata, mora zaključiti da vrijedi (važi, postoji) druga norma koja postavlja istu normativnu kvalifikaciju za drugog subjekta ili za druge vrste subjekata koji se nalaze u situaciji da zaslužuju, i to s jačim razlogom od prvog subjekta ili prve vrste subjekata, kvalifikaciju koju dana norma pridaje prvom subjektu ili prvoj vrsti subjekata. Kao tumačenjski argument, argument a fortiori dopušta obrazloženje ili utemeljenje prijedloga za prošireno tumačenje nekog normativnog iskaza na taj način da u jedan njegov termin, koji se naizgled odnosi na jednog subjekta ili vrstu subjekata, uključuje i druge subjekte i vrste subjekata; ili na način da u jedan njegov termin, koji se odnosi na određeno ponašanje ili vrstu ponašanja, uključi i druga ponašanja ili vrste ponašanja.

31Ne radi se, premda tako izgleda, o podvrsti argumenta analogije ili o jednom naročito jakom ili uvjerljivom argumentu analogije: argument a fortiori se zapravo ne zasniva na sličnosti, nego samo na razlogu ili rationi norme odnosno normativnog iskaza (ovisno o gledištu koje je zauzeto). Nije nužno da ponašanje na koje se proširuje značenje iskaza bude “slično“ ili “analogno“ onome na koje se iskaz nesumnjivo odnosi; dovoljno je da prvo ponašanje zaslužuje “s jačim razlogom“ normativnu kvalifikaciju pridržanu za drugo ponašanje.

  • 34 Kao argument a contrario i argument a simili, koji daju različite rezultate ovisno o načinu na koji (...)

32Upravo zato jer se temelji na “zasluzi“, a ne na “sličnosti“ ne može se reći za argument a fortiori da daje različite rezultate ovisno o tome primjenjuje li se na iskaze formulirane u smislu povoljnih ili nepovoljnih kvalifikacija.34 Naprotiv, može se reći da argument a fortiori omogućuje dvije različite sheme, ovisno o tome primjenjuje li se na tumačenje iskaza formuliranih u smislu povoljnih kvalifikacija ili u smislu nepovoljnih kvalifikacija, sheme koje retorička tradicija identificira kao:

a) argument a minori ad maius;

b) argument a maiori ad minus.

  • 35 Argumentirao bi a fortiori, a dakako i a minori, onaj tko bi smatrao da se zabrana dovođenja pasa b (...)
  • 36 Argumentirao bi a fortiori, a dakako i a maiori, onaj tko bi smatrao da neposredni poljoprivrednik (...)

33Argument a minori nije ništa drugo nego argument a fortiori koji se može primijeniti na nepovoljne kvalifikacije, npr. na zabrane.35 Argument a maiori nije ništa drugo nego argument a fortiori primjenjiv na povoljne kvalifikacije, npr. na prava i ovlasti.36

  • 37 Vidi što o tome kazuju, u više smislova, barem najznačajniji spisi: Gregorowicz 1952: 66 i dalje; A (...)
  • 38 Naročito Kalinowski 1965: 163, koji ide do tvrdnje poput ove: „Si tous les X peuvent faire A et tou (...)

34Istraživači pravne logike koji su skloni shvaćanju da su argumenti a contrario i a simile “logički“ ili “kvazilogički“ argumenti, vrlo često pokazuju sklonost da i argument a fortiori, miješajući ga s argumentom a simili,37 shvate na isti način, odnosno, konkretnije, da tako shvate argument a maiori jer podsjeća na analitička rasuđivanja koja uključuju brojeve.38

  • 39 Primjer je nedavno dao Perelman 1976: 57.
  • 40 Naime, nije uvijek točno da “veće sadrži manje“. Obveza da se ne prekorači brzina od 50 km/h ovlašć (...)

35Koliko je to netočno pokazuje se ako pomislimo da se kvantifikacije argumenta a fortiori ne tiču predefiniranih brojeva, nego razloga ili rationis norme koja djeluje kao kriterij kvantifikacije. Dok je broj jedan uvijek sadržan, po definiciji, u broju dva, nije istina da je nezamisliv neki normativni razlog koji dopuštenje za ponašanje u vezi s jednom jedinicom ne uključuje u dopuštenju toga ponašanja u vezi s dvjema jedinicama. Već je tradicionalan primjer zakonodavstvo koje u određenim državama dozvoljava određenim trgovinama prodaju “dviju“ boca likera svakom kupcu:39 tko bi argumentirao – a maiori – da je dozvoljena i prodaja “jedne“ boce pojedinom kupcu, taj ne samo što ne bi proizveo “logičko“ rasuđivanje, nego bi neefikasno upotrijebio retorički argument a maiori, s obzirom na to da bi auditorij vjerojatno razabrao rationem norme i protumačio takav iskaz kao izraz političke namjere usmjerene na obeshrabrenje prodaje likera (onima s malo novca). Još općenitije, uključivanje “manjeg“ entiteta u “veći“ entitet, na čemu se zasniva argument a fortiori, mora se odnositi na “jači razlog“ i na “slabiji razlog“, a ne na “veću količinu“ i na “manju količinu“ ponašanja koje se kvalificira ili objekta tog ponašanja.40

2.4 Argument potpunosti pravnog uređenja

36Argument potpunosti pravnog uređenja je, s jedne strane, argument koji ima znatnu uvjeravajuću sposobnost, a s druge je strane pomoćni i supsidijarni argument. On ima znatnu uvjeravajuću snagu zbog toga jer se temelji na vjerovanju da “pravo“ ili “pravni sustav“ ili “pravni poredak“ (ovisno o izrazu kojemu se daje prednost u različitim pravnim kulturama) osigurava potpuno uređenje – lišeno praznina – zajedničkog života ljudi, a koje vjerovanje je vrlo rašireno među pravnicima u svim modernim pravnim poredcima, naročito među sucima. Ovaj argument je pomoćan i supsidijaran zbog toga jer nikada nije dovoljan, sam po sebi, za rješavanje nekog problema primjene prava ili nekog problema tumačenja u širem smislu, nego mora biti spojen s barem još jednim retoričkim argumentom ili pak upotpunjen s pretpostavkom nekog općeg načela kojim se proizvode norme, kao što ćemo uskoro prikazati.

37Argument potpunosti pravnog uređenja se može definirati kao argument prema kojemu se, ako se za dano ponašanje i danog subjekta ne može pronaći norma kojom se tom ponašanju pripisuje neka normativna kvalifikacija, treba zaključiti da ipak vrijedi (da je važeća, da postoji) norma koja neuređenom ponašanju pridaje neku normativnu kvalifikaciju. Kao tumačenjski argument, argument potpunosti onemogućuje takva pridavanja značenja normativnim iskazima koja bi tumača vodila uobličavanju odredaba čija bi posljedica bila da se neko ponašanje smatra “pravno neuređenim“, tj. nekvalificiranim.

  • 41 Moglo bi se također uzeti da se sva nekvalificirana ponašanja trebaju smatrati zabranjenima. Ali ta (...)

38Pomoćni i supsidijarni karakter ovog argumenta vezan je za njegovu nepotpunost. Kad se jednom odluči da raspoloživim normativnim iskazima ne prida značenje po kojemu bi neko ponašanje bilo nekvalificirano, tumač se suočava s nužnošću da u konkretnim slučajevima pripiše značenja raspoloživim normativnim iskazima, a to može učiniti na razne načine. Primjerice, tako da na prethodnom prihvaćanju argumenta potpunosti utemelji svoje pribjegavanje nekom daljnjem argumentu, izabranom među onima koji (naizgled) služe proizvođenju ili isključenju proizvodnje novih normi, kao što su argument a simili ili argument a contrario. Druga mogućnost koja se otvara tumaču koji prihvaća ishod upotrebe argumenta potpunosti sastoji se u pretpostavljanju, u vezi s nekvalificiranim ponašanjima, određenog općeg načela kojim se proizvode norme: sva (naizgled) nekvalificirana ponašanja trebaju se smatrati kvalificiranima na neki određen način, npr. tako da su sva dopuštena.41

  • 42 Problem potpunosti u talijanskoj općoj teoriji prava u prvoj polovici 20. st. proučavao je Guastini (...)
  • 43 O ideološkom karakteru dogme o potpunosti razvio sam nekoliko razmatranja u Tarello 1976b: 49-80 (i (...)

39Očigledno je da uvjeravajuća snaga argumenta potpunosti pravnog uređenja počiva na među pravnicima raširenom shvaćanju dogme o potpunosti prava (ili “pravnog sustava“ ili “pravnog poretka“). Tu su dogmu razradili i afirmirali pravnici i pravni teoretičari u doba prevlasti pravnog pozitivizma i ondje gdje se ta prevlast ostvarivala, posebno u doktrini o nepostojanju tzv. “praznina“.42 Također je evidentno da je dogma o potpunosti pravnog poretka pravna ideologija koja od slučaja do slučaja ima različite praktične ciljeve,43 među kojima upravo i potvrđivanje odgovarajućeg retoričkog argumenta u području tumačenja.

  • 44 Vidi, pored Bobbio 1960, barem još Wróblewski 1959: III. dio, IV. poglavlje, 2. točka (neki sustav (...)
  • 45 To je npr. slučaj Weinbergera 1970 i Brkića 1970.

40Mnogi su se istraživači pravne logike bavili problemom potpunosti pravnog uređenja, premda najčešće iz perspektive strukture nekog poretka, a ne s gledišta osnova retoričkog argumenta.44 Nije rijetkost da pritom istraživači logike naginju razmatranju argumenta potpunosti kao “logičkog“ argumenta.45

2.5 Argument dosljednosti pravnog uređenja

  • 46 Vidi, međutim, ono što će još biti rečeno o odnosu između vjerovanja u dosljednost pravnog uređenja (...)

41Argument dosljednosti, kao i argument potpunosti, ima s jedne strane znatnu uvjeravajuću snagu, a s druge je strane pomoćan i supsidijaran. Ima znatnu uvjeravajuću snagu zbog toga jer se zasniva na vjerovanju da “pravo“ ili “pravni sustav“ ili “pravni poredak“ (ovisno o tome kojemu se izrazu daje prednost u različitim kulturnim sredinama) pruža dosljedno uređenje – lišeno antinomija – zajedničkog života ljudi, a koje vjerovanje je vrlo rašireno među pravnicima u svim modernim pravnim poredcima, naročito među sucima.46 On je, međutim, pomoćan i supsidijaran argument zbog toga jer sam nije dovoljan za odlučivanje o primjeni prava ili za rješavanje problema tumačenja u širem smislu kada dolazi do tzv. “sukoba normi“, nego se mora dopuniti barem još jednim retoričkim argumentom ili upotpuniti pretpostavkom nekog općeg načela o rješavanju sukoba normi. Za razliku od onoga što se događa u slučaju argumenta potpunosti (gdje se rijetko nailazi na odredbu pozitivnog prava koja omogućuje zatvaranje sustava općim usvajanjem neke kvalifikacije za ono što nije kvalificirano), u modernim su pravnim uređenjima česte odredbe koje se odnose na sukobe normi.

  • 47 Bobbio 1957b.

42Ovaj argument možemo kvalificirati kao argument prema kojemu se, ako postoje dvije norme koje postavljaju dvije međusobno nespojive normativne kvalifikacije, mora zaključiti da barem jedna od njih općenito ne vrijedi (nije važeća, ne postoji) ili da se u nekom konkretnom slučaju ne može primijeniti. Kao tumačenjski argument, argument dosljednosti onemogućuje pridavanja značenja normativnim iskazima koja bi stvarala odredbe koje bi za posljedicu imale pojavu sukoba normi; to jest, zahtijeva ono što je Bobbio (usvajajući jednu staru leksičku tradiciju pravne retorike) nazvao “korektivnim tumačenjem“.47

43Pomoćni i supsidijarni karakter argumenta dosljednosti proizlazi iz potrebe da se, radi sprečavanja da iz tumačenja dvaju normativnih iskaza nastane sukob normi, nastavi s daljnjim tumačenjem jednog ili obaju iskaza. To čini nužnim posezanje za drugim tumačenjskim argumentima, tako da argument dosljednosti djeluje kao kriterij izbora dodatnih argumenata (na temelju rezultata ovih posljednjih: bit će isključeni oni koji vode k sukobu odredaba).

  • 48 Općenito o tendenciji ka očuvanju tekstova vidi Tarello 1980: poglavlje III., toč. 21.

44Značajan stupanj uvjerljivosti argumenta dosljednosti, zbog čega ga preferiraju suci u svim kontinentalno-europskim pravnim uređenjima, temelji se – barem djelomično – na činjenici da on sudskim organima omogućuje da opravdaju održavanje najvećeg mogućeg broja zakonskih dokumenata i ujedno da odstranjuju najmanji mogući broj tih dokumenata zbog razloga nespojivosti. U pravnim kulturama gdje se organi općenito pridržavaju principa vjernosti zakonu postoji trajna nesklonost tih organa da zakonske tekstove smatraju ukinutima ili zastarjelima zbog nespojivosti. Upotreba tumačenjskog argumenta dosljednosti stvara tendencije k očuvanju dokumentarne cjeline zakona48 u spoju s dvjema drugim tendencijama, i to: I) tendencijom brzog mijenjanja normativnih značenja pripisanih starijim zakonskim tekstovima (da bi se izbjeglo proglašavanje takvih zakona ukinutima ili zastarjelima na temelju načela lex posterior derogat priori); II) tendencijom mijenjanja značenja pripisanih tekstovima hijerarhijski podređenih zakona (da bi ih se po svaku cijenu učinilo spojivima s već pridanim značenjima tekstovima nadređenih zakona, tako da se podređeni tekstovi ne moraju proglasiti ukinutima zbog nespojivosti na temelju načela lex superior derogat legi inferori).

  • 49 Ovu sam točku opširno razradio u Tarello 1979: 294 i dalje.

45Ovo posljednje razmatranje nam omogućuje da jasno razumijemo duboku razliku – s gledišta stvarnog funkcioniranja pravnog uređenja – između, s jedne strane, rasprostranjenosti upotrebe argumenta dosljednosti u obrazloženjima pripisivanja značenja tekstovima zakona i, s druge, rasprostranjenosti doktrinarne teze prema kojoj je pravno uređenje dosljedan sustav: treba osobito naglasiti da, s funkcionalnog gledišta, prihvaćanje ovog argumenta i prihvaćanje te doktrinarne teze ne dovode do jednakih rezultata.49

46Pretpostavimo da se iskaz A i iskaz B (kao dijelovi zakonodavstva istog pravnog sustava) mogu tumačiti na različite načine [na primjer: a(I), a(II), a(III); b(I), b(II)], tako da među nekima od ovih načina dolazi do antinomija [npr., između a(II) i b(II); ili a(III) i b(III)]. U ovoj će pretpostavci pobornik stava da je pravni sustav po svojoj prirodi dosljedan moći bez razlike izabrati između ovih dviju mogućnosti: ili će smatrati B neprimjenjivim na osnovu nekog pravila o prevladavanju sukoba (npr., “A je hijerarhijski više“), ili će izabrati tumačenje koje ne izaziva sukob [npr., a(I) u svakoj kombinaciji; a(II) i b(I); a(III) i b(I)]; naprotiv, pobornik upotrebe tumačenjskog argumenta dosljednosti naći će se pred preprekom da B smatra oborenim, pa stoga i da bira tumačenja a(II) i b(II), ili a(III) i b(II), te će se ograničiti na drugu alternativu: na izbor između a(I); ili a(II) sa b(I); ili a(III) sa b(I). Drugim riječima, onaj tko podržava upotrebu argumenta dosljednosti teži, u većoj mjeri od onoga tko podržava tezu da je pravo dosljedno, očuvanju iskaza sustava; a to proizlazi iz činjenice da je argument dosljednosti – kao argument – jedna tumačenjska smjernica koja pretpostavlja normativne iskaze kao date, dok je teza o dosljednosti teza o sustavu i o normama (a ne iskazima).

47Zbog toga je očigledno, za razliku od onoga što se događa s potpunošću, da upotreba argumenta dosljednosti ne nalazi nužno svoj temelj u vjerovanju da je pravno uređenje dosljedno, premda – s psihološkog gledišta – širenje toga vjerovanja osnažuje ovaj argument. Upotreba argumenta dosljednosti može se potkrijepiti i praktičnim razlozima.

  • 50 O problemu dosljednosti općenito vidi Bobbio 1957b; Engisch 1935; Engisch 1956; Gavazzi 1959; Wróbl (...)

48Nedovoljna svijest o ovoj nepotpunoj jednoznačnosti teze o dosljednosti i argumenta dosljednosti čini općenito malo korisnom doktrinu o antinomijama. Ova doktrina redovito usredotočuje svu pozornost na tezu o dosljednosti; to je i razumljivo zbog činjenice da ona, u većini slučajeva, dosljednost pravnog uređenja promatra kao logičku tezu, a ne kao ideologiju, što bi bilo još teže, čak nemoguće, kada bi pozornost usredotočivala na argument dosljednosti.50

  • 51 Usp. i Tarello 1979: 299 i dalje.

49Jedno od područja našeg (talijanskog) prava gdje se argument dosljednosti najčešće upotrebljava jest ustavno pravo, i to otkad je Ustavni sud široko usvojio praksu postavljanja problema ustavnosti ne u odnosu na tekstove zakona, nego u odnosu na norme (tj. u odnosu na tumačenje tekstova). Presude Suda kojima se zakon proglašava u skladu s ustavom utoliko što se tumači na određeni način ili kojima se proglašava neustavnom normu izvedenu iz jednog teksta koji još nije oboren, zasnivaju se na (često prikrivenoj) upotrebi argumenta dosljednosti.51

2.6 Psihološki argument (ili obraćanje volji konkretnog zakonodavca)

50Psihološki argument (ili obraćanje volji konkretnog zakonodavca) je takav argument prema kojemu se svakom normativnom iskazu mora pridati značenje koje odgovara volji izdavatelja ili autora iskaza, što znači volji konkretnog, povijesnog zakonodavca.

  • 52 Prema Pufendorf 1673: I. knjiga, 2. poglavlje, paragraf I, da bi ste znali zakone, potrebno je znat (...)
  • 53 Poneki primjer ovih instituta (koji teže da upotrebu psihološkog argumenta učine suvišnom isključuj (...)

51Temelj ovog argumenta nalazi se u imperativističkoj doktrini o zakonu, prema kojoj je zakon zapovijed upućena od višega nižemu: zapovijed se očituje u dokumentu, a pridati značenje tom dokumentu znači vratiti se volji čiji je dokument izraz. Radi se o vrlo starom tumačenjskom argumentu, kao općepoznatom načinu pridavanja značenja normativnim dokumentima u svim uređenjima u kojima slični dokumenti izražavaju – ili se pretpostavlja da izražavaju – volju jednog pojedinca. U modernim pravnim kulturama ova je doktrina do kraja razrađena u voluntarizmu svojstvenom nekim teoretičarima apsolutizma iz 17. i 18. st., a naročito kod Pufendorfa;52 ona nalazi znatnu podršku i u kasnijoj doktrini o tzv. diobi vlasti (ili ideologiji prema kojoj se funkcija stvaranja zakona i funkcija suđenja na temelju zakona mogu pojmovno odvojiti i moraju povjeriti različitim organima), prema kojoj sudac ne djeluje po vlastitoj volji. Ponekad se, na temelju takvih teorija, smatralo da treba isključiti i samu tumačenjsku djelatnost i nametnuti sucu dužnost da se u slučaju nejasnoća ili dvojbi o značenju zakonskih dokumenata mora obratiti izravno zakonodavcu kako bi dobio autentično tumačenje.53

  • 54 Vidi Gaudemet 1935; Tarello 1969: 261 i dalje.
  • 55 Vidi Schletter 1838; Schaffrath 1842.

52No češće, s obzirom i na neuspjeh takvih instituta, imperativistička je doktrina prava, povezana s doktrinom o diobi vlasti, navodila pravnike na davanje prednosti psihološkom argumentu u obrazlaganju i predlaganju odluka na temelju normi, tvrdeći da se time osigurava vjernost zakonu i oslobađa sudstvo od političke odgovornosti. Jasno je da prijelaz s normiranja koje je barem teorijski proizvod pojedinca (ili pojedinaca na koje je normiranje preneseno) na normiranje od strane zakonodavne skupštine može uključiti znatne praktične poteškoće u davanju prednosti psihološkom argumentu: no, s jedne strane, Napoleonovo je neposredno (stvarno ili propagirano) sudjelovanje u stvaranju zakonika doprinijelo uklanjanju ovih prepreka barem u prvim danima velike naklonosti tom argumentu, a s druge, upravo su skupštine, vođenjem zapisnika svojih rasprava i svojim glasanjima i mišljenjima o pojedinim nacrtima i dijelovima nacrta zakona, dale život onim “pripremnim radovima“ (obično objavljenima) koji su mogli pružiti indicije nužne za rekonstrukciju volje povijesnog zakonodavca. Cjelokupna kontinentalna pozitivistička kultura iz prve polovine 19. st., u Francuskoj sa školom egzegeze,54 najprije zbog vjernosti Napoleonu, a potom zbog zahtjeva očuvanja njegovog zakonodavnog djela, a na njemačkom području zbog političkih razloga, barem među liberalnim pravnicima (podozrivima prema historijskoj školi),55 davala je prednost – ili je u svakom slučaju mnogo cijenila – psihološki argument i upotrebu pripremih radova.

53I još nekoliko kratkih primjedbi.

54Upotreba psihološkog argumenta uvjetovana je usvajanjem (od strane onih koji se njime služe radi obrazlaganja ili od adresata prijedloga tumačenja) imperativističke ideologije i ideologije o sučevoj vjernosti zakonu. Zbog toga toj upotrebi opada ugled u mjeri u kojoj prevladavaju mišljenja da stvaranje prava nema voluntarističko obilježje (npr., zato jer ima organsko i funkcionalno obilježje), ili da stvaranje prava uključuje ili treba uključivati među svojim sastavnicama volju primjenjivača prava ili volju pravnih znanstvenika. To objašnjava zašto je podosta pravih škola – počevši od Restauracije – nastojalo diskreditirati upotrebu ovog argumenta.

55Kao drugo, psihološki argument je po samoj svojoj prirodi tim djelotvorniji što je vrijeme objavljivanja iskaza koji je predmet tumačenja bliže vremenu kada se odlučuje, obrazlaže ili predlaže značenje tog iskaza. Psihološki argument je zaista dosegao vrhunac svoje slave neposredno nakon Napoleonovih kodifikacija i, u kratkim razdobljima, nakon ostalih nacionalnih kodifikacija iz 19. st. u odgovarajućim područjima. U drugim razdobljima i u uređenjima s nekodificiranim pravom do njegove povlaštenosti dolazi tek u slučaju inovativnog posebnog zakonodavstva, i u odnosu na to zakonodavstvo. Sporadično, on dobiva snagu u odnosu na normativne dokumente ugovornog tipa – međunarodne ugovore, kolektivne radne ugovore, normativne sporazume – za kratko i neposredno vrijeme nakon redakcije dokumenta (izuzev slučaja o kojem govorimo u nastavku).

  • 56 Od ove su primjedbe polazili, mada s pretjeranim povjerenjem, pripadnici tzv. švedske realističke š (...)
  • 57 U tom slučaju volja za kompromis bila bi volja konkretnih zakonodavaca, a pripremni bi radovi odlič (...)

56Kao treće: psihološki argument može se plodno upotrijebiti ako i samo ako normativna volja tvorca dokumenta uistinu postoji. To se, prema nekima, ne događa kada su iter i postupci stvaranja zakonskih dokumenata vrlo složeni i kada u njima u slijedu sudjeluje velik broj osoba.56 To se svakako ne događa kada u iteru stvaranja dokumenta sudjeluju nositelji različitih i sukobljenih interesa, volja i zahtjeva, pa ti subjekti dolaze do kompromisnog rješenja ne o normi57 nego o formuli, tj. o normativnom iskazu, upravo zbog mogućnosti njegova tumačenja na različite i oprečne načine; u ovim slučajevima, očigledno je, dolazi do prenošenja normativne vlasti na tumače, koji će se moći osloniti na najrazličitije argumente ili se na temelju njih uvjeriti, izuzev oslanjanja na argument koji se odnosi na psihološku volju povijesnog zakonodavca.

57Kao četvrto, povlaštenost psihološkog argumenta onemogućava one radnje dekompozicije i rekompozicije zakonskih iskaza koje se izvode u različitim razdobljima i područjima, a koje dopuštaju pravnicima da na različite načine prilagode i savijaju zakonsku cjelinu prema promjenjivim ciljevima, ostajući ipak pri istim normativnim iskazima; i ona olakšava nastajanje antinomija i pojavljivanje praznina prema mišljenju pravnika. Povlaštenost psihološkog argumenta zato promiče postojanost primjene prava, za svaku promjenu zahtijeva djelovanja zakonodavnog organa i – u slučajevima kada ovaj ne djeluje ili je prisiljen ne djelovati – može doprinijeti stvaranju znatnih napetosti unutar društva i pravnog uređenja.

  • 58 Vidi također Lazzaro 1970a: 73 i dalje, a posebno noviji Gerard 1978: I. dio, odjeljak 3.
  • 59 Perelman 1976.

58Zbog svih tih razloga ovaj se argument danas, u našoj kulturi, koristi manje nego u prošlosti, i to pretežno u vezi s posebnim zakonodavstvom.58 I možda je točno da obično ovaj argument danas služi više za diskreditiranje onih tumačenja koja su očito suprotna volji tvoraca zakona59 nego za podržavanje tumačenja koja su suglasna toj volji; zacijelo je lakše odrediti što se nije htjelo nego što se htjelo.

2.7 Povijesni argument (ili pretpostavka kontinuiteta, ili pretpostavka o konzervativnom zakonodavcu)

59Povijesni argument (ponekad zvan još i “pretpostavka kontinuiteta pravnog sustava“ ili također, osobito u novije vrijeme, “pretpostavka o konzervativnom zakonodavcu“) jest argument prema kojem se nekom normativnom iskazu, a u nedostatku izričito suprotnih naznaka, mora pridati upravo ono značenje koje se tradicionalno pridavalo ranijem ili prethodnom iskazu koji je uređivao istu materiju u istom pravnom uređenju, ili pak isto normativno značenje koje se tradicionalno pridavalo normativnom iskazu sadržanom u matičnom dokumentu nekog drugog pravnog uređenja (npr., pridati nekom članu vrijedećeg talijanskog građanskog zakonika značenje koje se tradicionalno pridaje odgovarajućem članu francuskog građanskog zakonika iz 1804. godine).

60Temelj uvjerljivosti ovog argumenta mora se tražiti u pretpostavci da norme koje uređuju neku materiju ostaju postojane unatoč promjenama formulacija u normativnim dokumentima; i da su zakonodavci, pri donošenju zakonâ, a sve do dokaza o suprotnom, vođeni željom da održe prethodno uređenje shvaćeno kao model, moguće ga usavršavajući u njegovoj jezičnoj formulaciji. Ove pretpostavke, koje utemeljuju uvjerljivost povijesnog argumenta, izražavaju, sa svoje strane, ili vjerovanje da se formalno normiranje ustvari odnosi pretežno na formule, ili ideologiju da zakonodavstvo ne treba – ili eventualno ne treba u jednom posebnom području – mijenjati svoju bit.

61U odnosu na neke pravne poretke i u odnosu na pojedina područja takvo vjerovanje donekle nalazi opravdavanje u postojanosti normativnih formulacija, oponašanju zakonodavca, u njegovoj volji da promjenama pristupi samo kako bi bolje formulirao pravila koja većina tumača već pripisuje kao “pravo“ značenje već vrijedećim normativnim iskazima. Ustvari, područja u kojima se povijesni argument najviše koristio su područja građanskog i trgovačkog prava u pravnim poredcima s kodificiranim pravom – područja koja podliježu jednom zakoniku-arhetipu, kao u slučaju talijanskog građanskog i trgovačkog prava iz vremena nakon ujedinjenja u odnosu na Napoleonove zakonike, ili – u manjoj mjeri – kao u slučaju talijanskog i njemačkog građanskog prava u odnosu na formulacije Justinijanova Corpusa ili na doktrinarne formulacije znanstvenika romanističke tradicije.

  • 60 Usp. Tarello 1976a: III, par. 4, odjeljak b.

62Očigledno je da se ovo vjerovanje, bilo kako da se utemeljuje, na različite načine isprepliće sa spomenutom ideologijom: uostalom, izmicanje privatnog prava zakonodavnim inovacijama bio je cilj nemalom broju međusobno vrlo različitih kulturnih pothvata, od Domata60 do pravnika liberalnog doba.

  • 61 Za neke primjere vidi Lazzaro 1970a: 53 i dalje.

63Uvjerljivost povijesnog argumenta pojačavali su do jučer sustavi pravnog obrazovanja i pravni fakulteti, koji su iznosili na vidjelo odnose izvođenja među normama.61 Ta je uvjerljivost danas, s propadanjem pravnih i historijskopravnih studija, osuđena na slabljenje – što je vjerojatno šteta, jer ovaj argument, kada se upotrebljava u svojim posebnim granicama, predstavlja branu nastranim i bizarnim tumačenjima.

2.8 Apagogički argument (ili ab absurdo, ili reductio ad absurdum, ili pretpostavka o razumnom zakonodavcu)

64Apagogički argument (ili ab absurdo, ili reductio ad absurdum, ili “pretpostavka o razumnom zakonodavcu“) je argument prema kojem se mora isključiti ono tumačenje nekog normativnog iskaza koje stvara prostor za jednu “apsurdnu“ normu. Temelj uvjerljivosti ovog tumačenjskog argumenta nalazi se u raširenom vjerovanju da pravo ne sadrži apsurdne norme: bilo zato jer se pretpostavlja “razboritost zakonodavca“ (odatle naziv “pretpostavka o razumnom zakonodavcu“) ili zato jer se smatra da “apsurdna“ norma ne može postojati.

  • 62 Perelman 1976: 58.
  • 63 Lazzaro 1970a: 95 i dalje; Ost 1978: 65 i dalje.

65Kao što smo primijetili, ovaj argument u modernim pravnim uređenjima ima velik ugled62 zato jer se udružuje i, štoviše, nalazi “au centre de tous les raisonnements qui se préoccupent des conséquences d'une décision judiciaire, du fait qu'elle est juste ou injuste…“, tj. spojiv je s drugim argumentima, naročito s teleološkim argumentom i argumentom pravičnosti. Uistinu, svatko tko analizira argumentacije koje upotrebljavaju suci u obrazloženjima presuda naći će za to mnogo primjera.63 Često se upotrebljava da bi se potkrijepila ova tumačenjska teza: iskaz A se treba protumačiti kao a(I), prema teleološkom tumačenju, zbog toga jer bi druga mogućnost, a ta je da ga protumačimo kao a(II), dovela do “apsurda“.

66Radi se, međutim, o argumentu koji je, s jedne strane, prilično slab, a s druge, višeznačan. Njegova slabost potječe iz činjenice da je “apsurd“ jedan povijesno relativan i promjenjiv pojam, koji rijetko postiže društvenu objektivnost (tj. ostaje subjektivni sud): kada u nekoj društveno-kulturnoj sredini zaista svi smatraju jednu normu “apsurdnom“, ovaj argument je nekoristan jer nikome i ne pada na pamet da jedan normativni iskaz tumači u apsurdnom smislu: naprotiv, kada je ta norma “apsurdna“ samo po subjektivnom shvaćanju nekih, argument postaje koristan, ali gubi na snazi. Njegova višeznačnost potječe iz radikalne višeznačnosti “apsurda“ na normativnom polju, budući da se “apsurdnost“ može odnositi: a) na primjenu jedne norme u pojedinom slučaju ili na uopćavanje njene primjene; b) na rezultate ili učinke njene primjene u pojedinom slučaju ili uopćavanja njene primjene; zatim, može se raditi o logičkoj ili paralogičkoj “apsurdnosti“ ili pak praktičnoj ili etičkoj “apsurdnosti“. Ova višeznačnost rađa pretpostavku da se nalazimo ne toliko pred jednim jedinstvenim argumentom, koji se veže s drugim argumentima, teleološkim argumentom ili argumentom pravičnosti, koliko pred nizom u bitnome različitih argumenata za koje je karakteristično da se upotrebljavaju u negativnom obliku, ad excludendum.

2.9 Teleološki argument (ili pretpostavka o ciljevima vođenom zakonodavcu)

67Teleološki argument (ili “pretpostavka o ciljevima vođenom zakonodavcu“) je argument prema kojem se nekom normativnom iskazu treba pridati ono značenje koje odgovara pravom cilju zakona koji je izražen dokumentom kojemu pripada dotični iskaz. Ovaj argument se ne smije brkati sa psihološkim argumentom, koji nalaže obraćanje volji konkretnog zakonodavca: tko upotrebljava teleološki argument, rekonstruira ciljeve “zakona“ (ili “zakonodavca“: no u ovom se slučaju radi o apstraktnom entitetu) polazeći od teksta zakona ili od nekog razvrstavanja ciljeva ili interesa koje pravo štiti, umjesto od raznih dokumenata (poput pripremnih radova) koji se shvaćaju kao pokazatelji volje nekog pojedinca ili jedne konkretne skupštine.

  • 64 Uz golemu literaturu o raznim ”teleološkim” školama, s posebnim osvrtom na ovaj argument vidi u Laz (...)

68Upotreba teleološkog argumenta vezana je uz sudbinu pojedinih modernih pravnih škola, osobito “teleološke jurisprudencije“ i “interesne jurisprudencije“. No njegova se upotreba širi i izvan tih škola, prije svega kada se odlučuje o proširenju jednog starog normativnog iskaza na nove situacije. U tim slučajevima teleološki argument djeluje suprotno argumentu a contrario i u konkurenciji s argumentom analogije. Nasuprot argumentu a contrario, kao i argument analogije, on služi obrazloženju proširenja značenja, tj. tumačenju normativnog iskaza kao izraza norme koja u sebi uključuje novu i nepredviđenu situaciju; za razliku od argumenta analogije, koji se zasniva na sličnosti činjeničnih stanja, teleološki argument se zasniva na svrsishodnosti da se činjenična stanja urede na isti način čak i ako su različita. Moglo bi se reći da se argument analogije zasniva na strukturnoj, a teleološki argument na funkcionalnoj analogiji. Nije rijetkost da su ova dva argumenta u dosluhu, pa da strukturnim analogijama odgovaraju one funkcionalne.64

2.10 Argument ekonomičnosti (ili pretpostavka o nezalihosnom (neredundantom) zakonodavcu)

69Argument ekonomičnosti (ili “pretpostavka o nezalihosnom zakonodavcu“) je argument prema kojem se isključuje pridavanje nekom normativnom iskazu onoga značenja koje se već pridaje drugom normativnom iskazu, ranije nastalom ili hijerarhijski višem ili općenitijem, i to zato jer bismo se u slučaju da takvo pridavanje značenja ne isključimo našli pred jednim suvišnim normativnim iskazom.

  • 65 Usp. Lazzaro 1970a: 31 i dalje.

70Uvjerljivost ovog argumenta temelji se na vjerovanju da se zakonodavac (kako god bio shvaćen) drži kriterija ekonomičnosti i da se ne ponavlja, tj. da ne stvara – donošenjem novih, posebnijih ili podređenih iskaza – istu normu koja je već vrijedeća i djelovna. Radi se o vjerovanju koje bi se – kada bi stvarno postojalo – svakako trebalo smatrati optimističkim; ipak, u ovom se slučaju ne radi toliko o vjerovanju koliko o modelu “dobrog zakonodavca“, koji se u mnogim pravnim poredcima prihvaća upravo u cilju racionalizacije tumačenja. Riječ je o argumentu koji se upotrebljava u našoj pravnoj kulturi, barem na razini izjava sadržanih u obrazloženjima, u odnosu na iskaze koji potječu iz istog formalnog izvora:65 u slučaju iskaza koji potječu iz različitih formalnih izvora, a naročito ako su oni različite hijerarhijske razine (npr., ustav – obični zakon; obični zakon – regionalni zakon), ponavljanje se često prakticira i naizgled znatno cijeni, tako da tumači moraju računati s time i ne upotrebljavati argument ekonomičnosti u slučaju iskaza koji se mogu protumačiti na isti način, a u hijerarhijskoj su vezi.

  • 66 O problemima redundancije u odnosu na koegzistenciju normativnih iskaza usp. Tarello 1980: poglavlj (...)
  • 67 Tarello 1980: poglavlje VIII.

71Prethodna razmatranja ukazuju na činjenicu da u našoj pravnoj kulturi pretpostavka o nezalihosnom zakonodavcu podržava neke čvrste tumačenjske običaje koji se tiču pridavanja različitih značenja parovima iskaza iste razine, kao što smo već imali prilike spomenuti:66 dok se na takvu pretpostavku nikada ne poziva kada je riječ o tumačenjskim problemima koji pretpostavljaju normativnu hijerarhiju.67

2.11 Argument autoriteta (ili ab exemplo)

  • 68 O razlozima ove terminologije i svrsishodnosti njezina usvajanja vidi Tarello 1971: 1-18; i dalje, (...)

72Argument autoriteta (ili, tradicionalno, ab exemplo) je argument prema kojem se nekom normativnom iskazu pridaje ono značenje koje mu je netko već pridao, i to samo zbog toga. Radi se o argumentu koji poziva na pridržavanje prethodnih primjena-proizvoda ili tumačenja-proizvoda,68 tj. na praksu primjene koja se sastoji od proizvoda tumačenja upravnih organa ili sudačkog tumačenja, ili na pridržavanje doktrinarnog tumačenja.

73Naravno, ovaj se argument ne upotrebljava u slučajevima kada je naloženo pridržavanje precedenta ili kada se doktrinarno shvaćanje smatra izvorom prava u formalnom smislu: u takvim slučajevima, naime, obrazloženje na osnovi precedenta ili na osnovi doktrine treba smatrati normativnom primjenom već protumačenih iskaza, a tumačenjska će se djelatnost, ako uopće, usmjeriti na iskaze kojima se uspostavlja precedent (tumačenje precedenta) ili na doktrinarne iskaze (tumačenje doktrinarnih tekstova), no, iznova, argument autoriteta bit će nekoristan jer će se tumačenjski precedent ili tumačenjska doktrina smatrati izvorima prava.

  • 69 Usp. Perelman & Olbrechts-Tyteca 1966: u analitičkom kazalu termin “esempio”. Sjetimo se da se tehn (...)

74S druge strane, argument autoriteta ima veliku uvjeravajuću snagu – i zapravo je jedan od najranije utvrđenih i proučavanih retoričkih argumenata69 – upravo ondje gdje upravni, sudski i doktrinarni precedenti ne čine izvore prava u formalnom smislu, i ovaj argument ima vodeću ulogu u kontinuitetu pravnih poredaka.

75Općenito, prihvaćanje nekog argumenta ab exemplo zasniva se na tzv. načelu inercije, tj. na tendenciji ka konzerviranju obrazaca ponašanja, koja je – u većoj ili manjoj mjeri – svojstvena svim društvenim skupinama. Ali, u području pravnih operacija, načelo inercije je obično pojačano uvjerenjem – raširenim među pravnicima u gotovo svim modernim pravnim uređenjima – da je postojanost tumačenja dvostruko dragocjena, i to s obzirom na sljedeće dvije vrijednosti: izvjesnost i predvidljivost budućih primjena prava, te jednakost u tretiranju činjeničnih stanja za koja se smatra da su uređena istim normativnim iskazom (tj. rezultatom njegova tumačenja).

  • 70 “Exemplum” je, uistinu, obično praksa Kasacijskog suda ili Državnog savjeta (bolje rečeno, spojenih (...)
  • 71 Tako su tvrdnje sadržane u obrazloženju pridavanje značenja normativnim dokumentima na temelju koji (...)
  • 72 Vidi upute koje jedan od najboljih časopisa za pravnu znanost daje urednicima: Istruzioni per la pr (...)
  • 73 Usp. prvenstveno: Gorla 1964: 73 i dalje; Gorla 1965: 1239 i dalje; Gorla 1976: 113 i 127 i dalje.
  • 74 Neovisno o vrednovanjima u terminima profesionalne deontologije i čak u terminima pravnih kvalifika (...)

76Ipak, načini upotrebe argumenta ab exemplo daleko su od neproblematičnih. Prije svega, postoje problemi u vezi s činjeničnom osnovom primjera, budući da su u tom pogledu mogući sukobi unutar sudske prakse i doktrine. Ako je problem različitih pravaca sudske prakse relativno lako rješiv, uzimajući u obzir hijerarhijsku organizaciju sudstva,70 nije isto i s doktrinarnim pravcima, gdje je “autoritet“ prijeporan, i gdje se različiti stavovi, pri primjeni argumenta autoriteta, izražavaju i stilistički putem formula o upućivanju na “veći dio doktrine“ ili na “bolju doktrinu“. S druge strane, postoje problemi i u vezi s načinima dolaženja do primjera: ovdje je rješenje relativno jednostavno za pravnu doktrinu, koja (kada je razumljiva i upotrebljiva, što se ne događa uvijek) izričito kaže koje značenje namjerava pridati ili predlaže da se prida normativnim iskazima koje uzima u obzir, pojedinačno ili u spoju; dok se sudska praksa sastoji od odluka koje su, dakako, “obrazložene“, ali se ne pokazuju uvijek strogo povezane s vlastitim obrazloženjima. Dakle, što se tiče exempluma u sudskoj praksi, jedna duga kulturna tradicija, zajednička svim modernim pravnim poredcima i deklaratorno prihvaćena od svih pravnika, traži da se on raspozna u odluci, a ne jezičnom izričaju koji odluku prati: tako da bi se u odluci, a ne u riječima obrazloženja, nalazilo tumačenje normativnih iskaza (tj. pridavanje značenja normativnim iskazima) na osnovu kojeg se odlučuje;71 a u pravnim poredcima koji sudski precedent čine pozitivnim pravilom – mijenjajući tako prirodu argumenta ab exemplo – gleda se zapravo na odluku, u odnosu na koju se izvlači tumačenje koje u njoj ima vodeću ulogu (ratio decidendi), a zanemaruju se izrazi koji joj nisu neposredno nužni (obiter dicta). I u našoj se pravnoj kulturi tradicionalno smatra da exemplum treba tražiti u odluci individualiziranoj putem izraza njenog ratia – tako da “dobra pravila“ o izvođenju maksima sudske prakse propisuju da se izraz tog ratia izvuče iz presude;72 ali, unatoč mnoštvu povijesnih, praktičnih i pravnih razloga, na koje Gorla73 tako prikladno ukazuje, vrlo često se maksime nepravilno izvlače, tj. proglašavaju se maksimama izrazi koji čine obiter dicta, te na osnovu tih obiter dicta (koje su možda prikladne za neku doktrinarnu radnju) neki stvaraju exemplum za potrebe argumenta autoriteta.74

77Zbog tih razloga, premda je argument autoriteta među najčešće upotrebljavanim argumentima, na općoj teorijskoj razini nije moguć jednoznačni stav o njegovoj upotrebi.

  • 75 Posebna literatura o ovom argumentu nije novijeg datuma i stoga nije toliko zanimljiva.

78Jednom podvrstom argumenta autoriteta (kada se ovaj ne poistovjećuje s povijesnim argumentom) možemo smatrati tzv. poredbeni argument.75 Poredbeni argument služi da se jednom zakonskom iskazu prida ono normativno značenje za koje se drži da je značenje normativnih iskaza (ili drugih dokumenata-izvora) nekog drugog pravnog poretka. Taj se drugi pravni poredak uzima kao “autoritet“.

79Izglede poredbenog argumenta očigledno uvjetuju kulturni i društveno-organizacijski čimbenici. Među kulturne čimbenike spadaju: kulturni odnosi i odnosi kulturne ovisnosti među pravnicima dviju sredina o kojima je riječ, međukulturna raširenost pravne literature, te sklonost pravnika da prihvate mogućnosti uniformizacije prava. Među društveno-organizacijske čimbenike ubrajaju se oni koji se tiču (jednakog ili različitog) stupnja ekonomskog razvoja dviju država, oni koji se tiču odgovarajućih pravnih tradicija, te oni koji se tiču pravnih politika izraženih normativnim dokumentima. Jasno je da takvi čimbenici djeluju dosta različito u raznim područjima pravnog poretka i prirodno je da u posebnim područjima – npr. u uređenju trgovačkog prometa – poredbeni argument bude jedan prilično snažan argument.

2.12 Sustavni argument (ili pretpostavka o uređenom pravu)

  • 76 Preciznije o ovome i općenito o argumentima “iz sustava” vidi Lazzaro 1965; Lazzaro 1970b: osobito (...)

80Sustavni argument (ili “pretpostavka o sređenom pravu“ ili “samome po sebi uređenom pravu“) je općenito takav argument prema kojemu nekom normativnom iskazu ili skupu normativnih iskaza (koje se smatra međusobno povezanima upravo za potrebe “sustavnog“ tumačenja) treba pridati značenje koje je propisano “pravnim sustavom“ ili se ne smije pridati značenje koje je njime zapriječeno. Očito je da ovakvo objašnjenje ne objašnjava ništa sve dok se ne objasni značenje termina “pravni sustav“; no pravnici su razradili vrlo različite pojmove pravnog sustava, pa zato postoje i različiti načini kako pravni sustav reagira ili želi reagirati na odluke o pridavanju nekog značenja i obrazlaganja prijedloga tumačenja. Zapravo, budući da se obično pojam sustava razrađuje upravo s ciljem pružanja tumačenjskih argumenata, nismo suočeni s – u pravom smislu riječi – “sustavnim argument“, nego s jednim nizom argumenata koji nemaju mnogo više zajedničkog osim imena.76

2.12.1 Topografski argument ili argument sedes materiae

  • 77 Tarello 1969; Tarello 1961.
  • 78 O tome Tarello 1974: III. dio, IV. poglavlje.

81U prvom smislu, pod “sustavom“ se podrazumijeva zakonodavčev raspored normativnih iskaza: npr. raspored članaka, glava, naslova jednog zakonika. U ovom smislu “sustava“, sustavni argument nije ništa drugo do argument prema kojem se iskazi trebaju tumačiti onako kako ukazuje njihov smještaj u “sustavu zakonika“. Uvjerljivost ovog argumenta zasniva se na mišljenju da je raspored iskaza izraz volje zakonodavca, a ako se taj zakonodavac shvaća konkretno, onda se argument o kojem je riječ tijesno povezuje s psihološkim argumentom. Povezanost između argumenata sedes materiae i psihološkog argumenta je bilo obilježje jedne od onih velikih škola koje se smještaju na početak moderne kontinentalno-europske pravne kulture, a to je škola egzegeze.77 Znatna uvjeravajuća snaga ovog argumenta, u materijama koje se uređuju zakonicima ili organskim i složenim zakonskim tekstovima, nalazi se u tome što se pozivanje na njega čini kao izjavni ili konstatirajući govor, te u činjenici da pretpostavljena smjernica (“zakonodavac želi da tumač bude vezan njegovom sistematikom“) ostaje implicitna.78

2.12.2 Argument terminološke ustaljenosti

82U drugom smislu, pod “sustavom“ se podrazumijeva skup pojmova kojima se “zakonodavac“ – bilo kako shvaćen, u konkretnom ili apstraktnom smislu, kao sinonim za “zakon“ – služi. Prema ovom smislu “sustava“, u zakonu postoji stroga korespondencija između normativnih pojmova i termina u iskazima, tako da se prilikom pridavanja značenja, kada je izvjesno ili se smatra izvjesnim značenje termina H (npr. “posjed“, “prebivalište“) iz nekog iskaza, to značenje mora pridati H-u u svim iskazima u kojima se on pojavljuje. S obzirom na to da se pravni poredci sastoje od skupova normativnih iskaza proizvedenih u različitim vremenima, od strane različitih osoba i grupa, s različitim ciljevima i radi uređenja različitih situacija, ovaj je argument – koji potječe iz jednog nerealnog modela “dobrog zakonodavca“ – danas diskreditiran. Ipak, on se ponekad upotrebljava u obrazlaganju i predlaganju korelacija tumačenja iskaza koji se pojavljuju u istom normativnom dokumentu (zakoniku, zakonu) ili u jednom istom njegovom dijelu (pod istim naslovom).

2.12.3 Sustavno-pojmovni ili dogmatski argument

  • 79 S kojima se, međutim, često sukobljava: za primjer usp. Tarello 1974: 377 i dalje.

83U trećem smislu, pod “sustavom“ se podrazumijeva organska cjelina pravnih pojmova, koji se uobličavaju radi označavanja “dijelova prava“, “instituta“, “odnosa“, pri čemu je svaki od ovih entiteta – u svakom pravnom poretku – predvođen vlastitim “načelima“. Prema ovom smislu “sustava“, normativnim iskazima treba pridati ona značenja na koja upućuje sustav pravnih “pojmova“ i “načela“. Radi se o jednom shvaćanju prava i pravnog sustava koje, u našoj tradiciji, ima dvostruko porijeklo: u racionalističkim jusnaturalističkim sustavima (Wolff) i idejama historijske škole (osobito Savigny). Cjelokupno dogmatsko-sustavno izlaganje prava, koje čini velik dio njemačke “znanstvene“ pravne literature i iz nje izvedenih pravnih literatura (među kojima i talijanske nakon posljednjeg desetljeća XIX. st.), djeluje kao podrška ovom tumačenjskom argumentu. Budući da su pojmovne razrade obično brojne i ponekad sukobljene, ovaj argument, koji se smatra vrlo jakim – u stvari je slab i često traži podršku drugih argumenata, bilo onih iz porodice sistematike (kao što su argument sedes materiae ili argument terminološke ustaljenosti)79 ili nekih drugih, a naročito argumenta autoriteta. S druge strane, sustavno-pojmovni argument (u konkurenciji ili zajedno s teleološkim argumentom) daje podršku argumentima iz porodice “analogije“, tj. argumentu analogije i onom – koji ćemo još razmatrati – što polazi od općih načela.

2.13 Naturalistički argument (ili argument prirode stvari, ili pretpostavka nemoćnog zakonodavca)

84Naturalistički argument (ili “argument prirode stvari“ ili “pretpostavka nemoćnog zakonodavca“) ne nastaje kao tumačenjski, nego kao proizvodni argument: on se temelji na takvim shvaćanjima prava prema kojima društveni odnosi svoje uređenje nalaze u sebi samima, u svojoj prirodi, u prirodi čovjeka, u prirodi stvari. U ovom smislu, naturalistički argument je svojstven svakom pravnom naturalizmu ili “jusnaturalizmu“ u onom posebnom značenju kada ta riječ označava vjerovanje da se pravo može ili treba dobiti ili izvući iz “prirode“; i da je stoga djelo zakonodavca puki privid, a zakon koji bi htio “činiti nasilje“ nad prirodom ne bi bio “istinski“ zakon ili ne bi bio “djelovan“ (odatle i naziv pretpostavke nemoćnog zakonodavca). U povijesti pravne kulture izmjenjivala su se najrazličitija shvaćanja “prirode“ i najrazličitije ideje o metodama “izvlačenja“ prava iz prirode, a ovdje nije mjesto da se, čak ni u najkraćim crtama, izloži povijest jusnaturalizma kao pravnog naturalizma. Dovoljno je podsjetiti na to da je alternativa pravnom naturalizmu, u povijesti pravne kulture, bio pravni voluntarizam, prema kojemu je pravo uređenje koje potječe ne iz neke predutemeljene prirode nego iz volje (bilo božanske bilo ljudske): i da su moderni pravni poredci, naročito oni iz kontinentalno-europskog i socijalističkog pravnog kruga, snažno nadahnuti pozitivističkom ideologijom, tj. modernim voluntarizmom. Zbog toga u većini modernih sustava sama struktura pravnog uređenja obezvređuje, diskreditira i prikriva (u njegovom rezidualnom djelokrugu) naturalistički argument kao argument normativne proizvodnje. Teorijski gledano, naturalistički argument je u modernoj kulturi obezvrijeđen zastarijevanjem onih shvaćanja prema kojima vrijednost pokreće ili prožima fizičku prirodu (kao npr., diviniziranu ili kao stvorenu prema jednom planu providnosti). Osim toga, on je obezvrijeđen i zato što je u modernoj kulturi široko prihvaćena ideja da nije logički opravdano izvođenje pravila iz samih tvrdnji, “normi“ iz samih “opisa“. To ne znači da pravnonaturalistički načini mišljenja u širem smislu nisu široko zastupljeni u modernoj kulturi: svaki misaoni pravac koji tvrdi da su ljudska ponašanja određena uzročno i mehanički od stvarnosti prirodnog reda – u čemu nije posljednja sociologija 19. st. – izražava u pravnim projekcijama jedan naturalistički pravac. To zapravo samo znači da ovi promjenjivi jusnaturalistički pravci nalaze slabe mogućnosti praktične primjene u većini modernih pravnih poredaka, koji su svi (iako na razne načine) zasnovani na supstancijalnoj i formalnoj prednosti voluntarističkih i ciljnih (umjesto spontanih i slučajno uvjetovanih) procesa normiranja općeg tipa zakonodavstva i prenošenja nadležnosti primjene zakonodavstva.

85Međutim, upravo se zbog toga naturalistički argument ili, bolje rečeno, široki i raznovrsni arsenal naturalističkih argumenata, nastoji danas koristiti ne toliko kao argument o pravnoj proizvodnji koliko kao tumačenjski argument.

86Kao tumačenjski argument, naturalistički argument služi obrazlaganju i predlaganju spojeva normativnih iskaza i pridavanja značenja tim istim iskazima na način da se među normama koje su izražene raspoloživim iskazima mogu razabrati one koje su u skladu – ili barem nisu u protivnosti – s “prirodom“ (tj. nekim od shvaćanja “prirode“): s prirodom čovjeka, s prirodom reguliranih odnosa itd.

87Nerijetko se naturalistički argument povezuje s drugim argumentima ili se u njih preoblači. Osobito je čest slučaj da se tzv. sustav pravnih pojmova strukturira na naturalističkom shvaćanju (sjetimo se da prve sustavno-dogmatske sheme bijahu upravu jusnaturalističkog podrijetla) i da je stoga sustavno-pojmovni argument jedan prerušeni naturalistički argument. Isto tako se događa da sličnosti na kojima se zasniva analogija, kako strukturne tako funkcionalne i teleološke, nalaze temelje u shvaćanjima o “prirodi stvari“, tako da se argumenti analogije (ili teleološki argumenti) i naturalistički argumenti nadograđuju; a ponekad se analogia iuris ili obraćanje “općim načelima“ prava pretvara u obraćanje prirodi ili biva podržavana naturalističkim argumentima.

  • 80 Očigledno je da su neka područja prava pogodnija od drugih za primjenu ovih shema argumentacije: na (...)

88U konačnici, u modernim se upotrebama naturalistički argument u okviru pravnog tumačenja sastoji u nadograđivanju normativnih iskaza rasuđivanjem koje je svojstveno opisujućoj znanosti. Danas je privilegirana opisujuća znanost ekonomska znanost: brojna pridavanja značenja normativnim iskazima argumentiraju se na temelju računa troškova i dobiti vezanih za moguća tumačenja, a s ciljem odabira onoga kojeg račun pokazuje optimalnim.80

2.14 Argument pravičnosti

  • 81 Vidi De Marini 1957.

89Među tumačenjskim argumentima koji se tradicionalno spominju nalazi se tzv. “argument pravičnosti“. Latinska riječ aequitas imala je mnogo značenja, od kojih se jedno ponekad smatra odgovarajućim značenju grčke riječi epieikeia. Različita su i značenja koje su etimološki povezane riječi poprimile u modernim jezicima, osobito ondje gdje su služile kao naziv za jedan zaseban normativni sustav – kao što je engleska riječ equity. Skoro sva ta značenja prošla su kroz razna kulturno-povijesna zbivanja, koja su ih specificirala polazeći od objektivističkih upotreba (pravila) ka subjektivističkim upotrebama (vrline) i obratno, te od individualizirajućih upotreba (korekcije pravila) ka generalizirajućim upotrebama (pravila) i obratno. U pravnom leksiku našeg zakonodavstva, npr. u “suđenju po pravičnosti“,81 najrasprostranjenija kultura osjeća prevagu objektivističkog i generalizirajućeg aspekta, ali ne nedostaje i oprečnih mišljenja. Međutim, argument pravičnosti u kontekstu tumačenja nema mnogo veze s većinom značenja riječi kao što su aequitas, equity, equità. Činjenica je da se, u kontekstu tumačenja zakonskih iskaza, obraćanje nečemu što se naziva “pravičnost“ zbiva upravo onda kada se to što se naziva pravičnost ne smatra izvorom prava. Shvaćanja ili ideologije o pravičnosti (ako se shvaćanja promatraju kao praktični alati) upravljaju tzv. suđenjem po pravičnosti: ali argument pravičnosti, kao tumačenjski argument, ne služi suđenju po pravičnosti, nego suđenju po pravu. I kao takav se potvrđuje u iskustvu mnogih modernih pravnih poredaka.

90Kao argument usmjeren k obrazlaganju ili predlaganju pridavanja značenja normativnim iskazima, pravičnost služi da se, među različitim mogućim i kulturno dopustivim tumačenjima, osnaži ono koje manje odudara od mišljenja, koje sudac dijeli s društvom, o “dobrom“ ishodu primjene prava u konkretnom slučaju. Argument pravičnosti služi izbjegavanju tumačenja i primjena prava koje se osjećaju kao “nepravedne“.

91Odatle potječu i snaga uvjerljivosti i slabosti koje ovaj argument ima u raznim društveno-institucionalnim i povijesnim situacijama. Snaga uvjerljivosti potječe iz činjenice da se – u pojedinim slučajevima – izbjegavanje tumačenja koja bi dovela do “nepravičnih“ rezultata općenito cijeni kada je mogućnost jednog ne “neispravnog“ tumačenja kulturno prihvatljiva (kada se “ne ustraje previše na zakonskom iskazu“). Slabost ovog argumenta potječe iz činjenice da se njegova uvjerljivost u određenom društvu zasniva na postojanju široko uopćenih načina osjećanja u kojima sudjeluju svi pravnici i svi promatrači njihovih djelovanja. Ovaj posljednji uvjet se ne javlja u kulturno podijeljenim društvima, kao što je naše danas, gdje ono što jedni osjećaju kao “nepravično“ drugi smatraju istinskim ciljem kojega treba pridati iskazima zakonodavca.

92Jedan od najlakših i dosta čestih upotreba argumenta pravičnosti jest upotreba krajnjeg argumentiranja u slučajevima kada treba pridati značenje nejasnim dokumentima “pomirujućeg“ podrijetla (tj. onih koji se postavljaju s ciljem da riješe ili pomire sukobljene interese), kao što se smatra da su – barem u mnogim slučajevima – kolektivni ugovori o radu, međunarodni ugovori i općenito ugovorna normiranja. U tom slučaju argument pravičnosti služi predlaganju ili obrazlaganju onog pridavanja značenja koje bolje ostvaruje “ravnotežu“ suprotstavljenih interesa. Nepotrebno je reći da učestalo suglasje o prihvatljivosti argumenta pravičnosti u takvim slučajevima ima za posljedicu pomicanje sukoba prema uspostavljanju ravnoteže interesa.

2.15 Argument koji polazi od općih načela (ili analogia iuris)

  • 82 O tome usp. Tarello 1980: poglavlje VI.

93Već dugo vremena pravnici mnogo govore o jednom proizvodnom i tumačenjskom argumentu koji bi se sastojao od obraćanja “općim pravnim načelima“: proizvodni argument, ako se koristi za popunjavanje tzv. pravnih “praznina“, a tumačenjski argument, ako se koristi za odlučivanje o pridavanju značenja ili za obrazlaganje ili predlaganje pridavanja značenja normativnim iskazima. Riječ je o argumentu koji se povezuje s argumentom analogije, bilo po funkciji (ili po nekoj funkciji) – tj. radi popunjavanja “praznina“, bilo po nazivu – jer se argument analogije naziva analogia legis a argument koji polazi od općih načela prava analogia iuris. Riječ je, osim toga, o argumentu koji su mnogi moderni zakonodavci pravno uredili ili barem naveli: npr. čl. 3. uvodnog dijela Codice Civilea od 1865., nakon što upućuje na “slične slučajeve“, govori o upućivanju na “analogne materije“ i na kraju na “opća načela prava“; zatim čl. 12., stavak 2. uvodnog dijela C.C. od 1942., nakon što upućuje na “odredbe koje uređuju slične slučajeve ili analogne materije“, govori o upućivanju na “opća načela pravnog poretka Države“. Nije nam u ovom trenutku toliko zanimljivo značenje i snaga tih normi o primjeni:82 zanimljivo je, zapravo, da je zakonodavac također uzeo u obzir argument koji je, izgleda, stekao posebnost u doktrinarnoj literaturi.

  • 83 Bobbio 1938: 50 i dalje.
  • 84 Radi se o djelu Hopper 1553, objavljenom za života autora, i o dvama djelima objavljenima poslije n (...)
  • 85 Bobbio 1938: 52.
  • 86 Eckard 1750: paragraf 106 (citiran u Bobbio 1938: 57).
  • 87 von Savigny 1886: 297.

94Što se tiče leksika, tj. izraza analogia iuris, njegovu je prvobitnu upotrebu otkrio Bobbio83 u djelu nizozemskog pravnika iz 16. st. Joachima Hoppera.84 Hopper u okviru Jurisprudentia universalis (ne specialis) vera (ne vulgaris), razlikuje onu koja je primaria (koja se odnosi na položaj zakona) od one koja je secundaria ili dicastica (koja se odnosi na razumijevanje ili primjenu zakona); u jurisprudentia dicastica potom razlikuje intelligentio (ili razumijevanje) od executio (ili primjene) prava, te subjektivno dijeli intelligentio na scolastica, forensis i politica; intelligentia scolastica, da bi bila “plena et perfecta“, mora se obraćati zakonima u njihovoj ukupnosti, a to čini tako da im pristupa na četiri načina: kao intelligentia historica, intelligentia eytmologica, intelligentia practica i intelligentia analogica. Dakle, ova intelligentia analogica, pomoću koje, prema Hopperu, znanstvenici pristupaju zakonima, nije ništa drugo nego razumijevanje putem uspoređivanja, “plures leges inter se comparans“.85 A u smislu razumijevanja putem uspoređivanja izraz analogia iuris se nastavio upotrebljavati, sve do 18. st., na način posve nezavisan od današnje upotrebe izraza “analogija“ – budući da su do kraja 18. st. pravnici nastavili nazivati analogiju u pravom smislu riječi imenom argumentum a simili. Naravno, razumijevanje putem uspoređivanja jednog zakona sa svim drugim zakonima moralo je dovesti do postavljanja pitanja odnosa prema pojmu “sustav“: i uistinu, svijest o toj interakciji već je posve izgrađena u prvoj polovici 18. st., kada se moglo napisati “id quod alii systema dicunt nos analogiam vocamus“.86 Dok su neki jusnaturalisti sistematičari iz wolffijanske struje bili skloni vidjeti rezultat uspoređivanja zakonâ kao upojedinjenje načelâ prirodno-racionalnog prava (iz kojega se razvijaju zakoni), sasvim je drukčiji smisao obraćanja na analogia iuris u okviru organskog shvaćanja prava i sustava, kakvo je bilo ono historijske škole, a osobito Savignya. Savigny naziva “analogijom“ analogiu iuris i shvaća je kao postupak kojemu se treba pribjegavati u nedostatku zakona, budući da “pozitivno pravo mora biti upotpunjeno elementima koji iz njega proizlaze, jer treba priznati da ono ima organsku moć koja mu omogućuje da se popuni“:87 time se postavlja razlika u terminima koje usvaja veliki dio moderne doktrine, između analogia legis, kao oruđa tumačenja, i analogia iuris, kao popunjavanja lakunoznog prava putem općih načela “prava“. Kada je riječ osobito o analogia iuris, ili popunjavanju lakunoznog prava putem općih načela “prava“, moderna je doktrina u kontinentalnoj Europi tijekom cijelog 19. st. i prve polovice 20. st. vodila rasprave o tome radi li se o načelima “prirodnog prava“ ili o načelima “prava svojstvenog svim tzv. civiliziranim narodima“, ili o načelima “izvedenima iz cjeline svih odredbi jednog pozitivnog prava“; pri tome je jasno da ove tri formule potječu – ali uz slabljenje veza s filozofijom i shvaćanjima u koje su izvorno bile uklopljene – iz, prva, racionalističkog pravca jusnaturalizma 18. st., druga, pravnog liberalizma 19. st. i, treća, savignyevskog shvaćanja prava kao organskog izraza narodnog duha.

95Veza sa svim najraširenijim shvaćanjima prava, prividna moć veličanja pravničkog posla, ideja da se radi o glavnom sredstvu za svladavanje nezgodnih “praznina“, sve je to doprinijelo da posezanje za općim načelima prava – ma kako se ona shvaćala – postane tumačenjski argument (u širem smislu, koji obuhvaća i popunjavanje) koji je općenito jako cijenjen u literaturi. Ipak, operativna moć ovog argumenta bila je uvijek, u svim zemljama kontinentalne Europe i neovisno o njegovom izričitom spominjanju u nekim zakonicima, vrlo oskudna – budući da su se veliki neskladi očitovali ne samo u pogledu prirode općih načela već i u pogledu njihova sadržaja.

96S druge strane, sama jezična uobličenja “općih načela“, koja susrećemo u dugim razdobljima naše (talijanske) pravne znanosti između 19. i 20. st., jesu uobličenja u smislu “koristi“ za nešto, koja jest ili je bila čvrsto ukorijenjena u preciznim posebnim (zbog čega načela nisu “opća“) zakonskim odredbama: “u korist“ održavanja pravnog posla i ugovora, “u korist“ valjanosti akta, “u korist“ dužnika, “u korist“ vjerovnika, “u korist“ podređenog radnika, samo su neki od takvih primjera. Toliko ukorijenjena da bi se moglo reći da se “opća načela“ i s njima povezan argument, koji su se mnogo cijenili na papiru, u praksi uopće nisu koristili.

97Ali, pored toga, u našem je pravnom poretku argumentu koji polazi od općih načela zadao težak udarac upravo jedan od učinaka njegovog velikog poštovanja na papiru, a to je zakonodavno ubacivanje među opća načela jednog normativnog kompleksa: zakona od 30. siječnja 1941., br. 14, koji Povelji rada pridaje značaj “općih načela pravnog poretka Države“. Trajanje fašističkog režima nakon stupanja na snagu ovog zakona bilo je kratkog vijeka, ali je izvjesno da je tijekom više godina kružilo mišljenje da obraćanje “općim načelima“ znači obraćanje načelima koja su inspirirala politički režim, pa su stoga argument koji se poziva na načela počeli obezvrjeđivati svi oni pravnici koji su se htjeli distancirati od režima (a oni su od ulaska u rat činili većinu).

  • 88 Usp. Tarello 1980: poglavlje VIII, 50, 53 i dalje.

98Upravo sudbina ovog argumenta tijekom godina ukazuje na njegove slabosti. Obraćanje načelima “prirodnog prava“ ili načelima “zajedničkim svim civiliziranim narodima“ od male je koristi, s obzirom na očiglednu ideološku ovisnost takvih pojmova i na kulturnu podjelu u okviru pravne kulture i kulturnu podjelu pravnika. Izvođenje općih načela iz cjeline iskaza pozitivnog prava svodi se ili na analogia legis (ili materiae) ili na puko “proširenje“ posve “partikularnih“ iskaza, tako da nema razloga za priznavanje nekog daljnjeg argumenta. Posezanje za načelima političkog ustrojstva države danas ne znači drugo do posezanje za iskazima ustava prilikom pridavanja značenja podustavnim normativnim iskazima, a to se ne ostvaruje putem obraćanja “općim načelima“ nego jednostavno putem neke od tehnika namijenjenih pridavanju značenja.88

99Ukratko, argument koji polazi od općih načela je prazna shema kojom se s vremena na vrijeme pokrivaju različite radnje (nažalost, pod formom spominjanja uvodnih odredaba talijanskog Građanskog zakonika).

  • 89 Prvi tekst R. Dworkina relevantan za ovu raspravu je Dworkin 1967: 14 i dalje. Ovaj ogled, zajedno (...)
  • 90 Prednost Dworkinovog modela prema tradicionalnom pozitivističkom modelu (a posebno prema Hartovom m (...)
  • 91 Za ovu točku upućujem na izvrsna razmatranja Bartole 1980.

100Istina je da se u suvremenoj kulturi izvan Italije vodi zanimljiva rasprava o prirodi, vrijednosti i upotrebi pravnih “načela“ koja se na neki način mogu svesti na ona koja se u našoj tradiciji predstavlja kao “opća načela“ pogodna za utemeljenje analogia iuris. Mislim na raspravu izazvanu novijim radovima R. Dworkina, sadašnjeg profesora Jurisprudence u Oxfordu.89 Dworkinova se razmatranja tiču objašnjenja načina funkcioniranja složenog pravnog poretka jedne moderne demokratske države: to su, naime opisujuća razmatranja kojima je svrha da predlože jedan objašnjavajući model, različit i – smatra autor – bolji (jer više objašnjava) od uobičajenog objašnjavajućeg modela pravnog pozitivizma, koji zastupa naročito H.L.A. Hart. Osobina modela koji predlaže Dworkin jest uvođenje – pored normi – “načela“ kao temeljnih elemenata pravnog poretka: jedan se pravni poredak ne može razumjeti u svom stvarnom funkcioniranju ako se ne vodi računa da pravnici (naročito sudci) odlučuju na temelju prava ne samo na osnovi normi izvedenih iz preciznih i određenih pozitivnih iskaza, nego još i na osnovi “načela“ koja se uopće ne mogu izvesti ili proizvesti iz pozitivnih iskaza, ali koja su ipak dio “prava“ i predstavljaju čak njegovu krajnju moralnost.90 U izlaganju svoga modela i u dokazivanju njegove objašnjavajuće moći, Dworkin se stalno poziva na sudske presude koje su donesene i obrazložene na osnovi “načela“: tako se ova “načela“, o kojima se danas toliko raspravlja na razini općeteorijskih modela, javljaju u jednom posebnom vidu kao osuvremenjena inačica starih “općih načela prava“ iz opće teorije tumačenja. Ali, u kojem vidu? Tako što ona služe obrazlaganju na osnovi jedne posebne ustavne doktrine, a što se ne razlikuje mnogo od onoga što se u našem pravu i u našoj kulturi ponekad čini kada se, npr. upućuje na “materijalni ustav“.91 A onda to zapravo nije “tumačenjski argument“, tj. jedna naročita shema pridavanja značenja, nego pravna doktrina o ustavu i o hijerarhijskim odnosima među normama različitog ranga (od kojih se neke, iz doktrinarnih razloga, nazivaju “načelima“).

3 Moguća razvrstavanja tumačenjskih argumenata

3.1 Specifično pravni argumenti i argumenti koji nisu specifično pravni

101U prethodnom smo tekstu dali popis tumačenjskih argumenata i nastojali utvrditi njihovu strukturu. Popisi se tradicionalno smatraju prvim korakom u onoj višoj i plemenitoj spoznajnoj djelatnosti koja se zove “razvrstavanje“. Nećemo se dati impresionirati postojećom vezom između razvrstavanja i jednog već prevladanog razvrstavajućeg shvaćanja znanosti, nego ćemo pogledati mogu li se ovako popisani argumenti uspješno grupirati u razrede. Ovo grupiranje, ako se dobro izvede, može unaprijediti i samo poznavanje tumačenjskih argumenata, a nadasve shvaćanje sklonosti – pojedinačnih i društvenih – prema određenim argumentima ili skupinama argumenata. Svako znanje o takvim sklonostima vrlo je korisno za analizu tumačenjske djelatnosti općenito.

102U točki 1. primijetili smo da tumačenjske argumente koje smo htjeli popisati, premda ih mnogi znanstvenici smatraju specifično pravnima, treba smatrati slučajevima (pravničke) upotrebe općih uvjeravajućih shema. Sada, nakon što smo opisali tumačenjske argumente, možemo reći nešto više o tome, među ostalim i zato da razjasnimo smisao razvrstavanja argumenata na one koji su specifično pravni i one koji nisu takvi, koje neki znanstvenici i dalje prave.

103Tumačenjski argument a contrario je očigledno upotreba jedne opće uvjeravajuće sheme; on odražava opću shemu:

(A je B) (samo A je B)

Na pitanje “što je B?“ odgovara se sa “A je B“ te se smatra da ako A jest B, ništa osim A nije B.

104Tumačenjski argument analogije ili a simili je očigledno upotreba jedne opće uvjeravajuće sheme, budući da je opća bilo shema

(A : B) = (C : D) → (x)AB = (x)CD

bilo shema

(pA ∙ qA) → (pZ ∙ qZ)

105Jednako je tako upotreba jedne opće sheme argument a fortiori (veće je obuhvaćeno manjim; manje je obuhvaćeno većim).

  • 92 Zaista, teorijske rasprave o potpunosti pravnog sustava odražavaju (ponekad iskrivljeno) tehničke m (...)

106Argumenti potpunosti i dosljednosti očigledno su opće sheme. Potpunost je kao tumačenjski argument prevođenje u pravne radnje uvjeravajuće sheme “svi smisleni iskazi su ili istiniti ili neistiniti“.92 Dosljednost je kao tumačenjski argument prevođenje u pravne radnje sheme načela neproturječnosti (sa svim njegovim teškoćama); ili prevođenje sheme “ako tako kažeš, proturječiš sebi“.

107Psihološki argument je upotreba opće sheme “stvoreno se pripisuje tvorcu“ (“razumjeti umjetničko djelo znači razumjeti namjeru umjetnika“, itd.).

108Povijesni argument i argument ab exemplo posebni su slučajevi opće uvjeravajuće sheme poznate kao načelo inercije.

109Apagogički argument ili argument ab absurdo nije ništa drugo do istoimena opća shema primijenjena na tumačenjske radnje.

110Teleološki argument je samo finalistička uvjeravajuća shema.

111Argument ekonomičnosti je prilagodba načela dovoljnog razloga.

112Naturalistički argument ili upućivanje na prirodu stvari je jedna vrlo općenita uvjeravajuća shema.

113Ostaje razmotriti još tri argumenta: sustavni argument, argument pravičnosti i argument koji polazi od općih načela prava. Argument koji polazi od općih načela prava mogao bi se smatrati upotrebom opće sheme obraćanja “načelima“. Međutim, kod svih njegovih stvarnih upotreba čini se da specifična razrada pravnih načela prevladava nad općim postupkom istraživanja načela. Sustavni argument u vidu obraćanja sedes materiae može se povezati s psihološkim argumentom i sa shemom odnosa tvorac-stvoreno, dok se u vidu terminološke ustaljenosti može povezati sa shemom dosljednosti: no u obliku sustavno-pojmovnog ili dogmatskog argumenta on se razrješava u shemama izrađenim na specifičnim poljima. Argument pravičnosti je vezan, u svim svojim značenjima i povijesnim upotrebama, za specifično pravne razrade.

114Prema tome, ako se želi povući crta razgraničenja između argumenata koji su specifični upravo za pravnike i argumenata koje pravnici upotrebljavaju na način da prilagođuju uvjeravajuće sheme zajedničke raznim poljima, trebalo bi u prvu skupinu staviti argument pravičnosti, sustavno-dogmatski argument i analogia iuris, a u drugu grupu sve ostale argumente.

115Može se sada primijetiti da su isključivi i specifično pravnički argumenti (argument pravičnosti, sustavno-dogmatski argument i argument “općih načela“) vezani za posebne momente i kontekste u kojima se pravnička profesija izrazito specijalizirala.

  • 93 Na ovaj primjer navodi me tvrdnja koju je Bobbio iznio na seminaru o općoj teoriji u Camerinu u lip (...)

116O “specijalnosti“ bismo mogli govoriti i u drugom smislu: s obzirom na učestalost i na poredbenu težinu koju neka opća uvjeravajuća shema, upotrijebljena na raznim iskustvenim poljima, stječe u određenom razdoblju i u određenom uređenju na polju prava. U tom smislu je specifično pravni (u datom povijesno-pravnom kontekstu) onaj argument koji, premda se upotrebljava u najrazličitijim područjima, dobiva posebnu težinu u području prava i postaje sastavni dio ili element same pravne kulture i pravnog poretka. Ipak, govoriti o “specifičnosti“ u ovom smislu često znači prihvatiti duboke veze koje postoje, naročito u ideološkom pogledu, između upotrebe neke uvjeravajuće sheme na polju prava i njene upotrebe na drugim poljima. I zaista, sklonost prema jednoj uvjeravajućoj shemi ili grupi njih redovito slijedi paralelne krivulje u pravnom i u ostalim područjima. Pokažimo to na primjeru koji mi izgleda rasvjetljavajući.93

117Na polju proizvodnje i tumačenja normativnih iskaza argument dosljednosti ima relativno novu upotrebu, premda se u sudstvu, točnije u ispitivanju svjedoka, koristi od pradavnih vremena. On postaje učestaliji otkad se povezao sa sustavnim argumentom u okviru jedne pravne i političke ideologije koja cjelokupno pravo shvaća kao državno pravo, državu kao moralnu osobu koja je nositelj jedinstvene volje i određenih ciljeva, a svaki aspekt (ili dio) prava kao dio racionalnog sustava u kojemu se država organizira. Ukratko, u okviru idealističkih shvaćanja prava mnogi pravnici vrlo često upotrebljavaju, naročito u doktrinarnim djelima, argument dosljednosti pravnog poretka u spoju sa sustavnim argumentom. Nešto slično se dogodilo i na polju historiografije: historičari filozofije, pristaše idealističkog pravca, bili su skloni pojmiti filozofiju kao sustav (ili barem kao uključenu u sustav) – tako da je svaka izjava filozofa, ma koliko bila u očiglednom sukobu s drugim njegovim izjavama, od tih historiografa sabijana u njegov sustav i predstavljena kao dosljedna svim drugim izjavama.

  • 94 Isto se može primijetiti za drugi kriterij svođenja filozofa na dosljednost, prema kojemu je “izvor (...)

118I u pravnoj znanosti i u filozofskoj historiografiji nastaju danas osjetne reakcije na idealistički pravac. Mnogi istraživači prava, pretežno empirijskog i sociološkog usmjerenja, rade polazeći od pretpostavke o mnoštvu istodobnih i ne nužno spojivih normativnih proizvoda; od pretpostavke da i norme koje proizvodi “država“ (ili ono što takvim želimo zvati), naročito ako su proizvedene u različito vrijeme, mogu biti nedosljedne: i smatraju da je uvođenje pretpostavke dosljednosti pravnog poretka, u najboljem slučaju, jedan izbor pravnika, izbor čije širenje može eventualno bit predmet empirijskih istraživanja. Mnogi historičari filozofije (ili, kako se često ovi vole nazivati, historičari kulture) rade polazeći od pretpostavke da se pojedina djela ili pojedine izjave ili teze mislilaca mogu bolje razumjeti kao odgovori na konkretne probleme ili poticaje nego kao dijelovi jednog dosljednog sustava; da isti filozof može, iz različitih razloga, podržavati sukobljene teze; da dosljednost nije nužno viša vrijednost od primjerice spremnosti da se odgovori na jedan novi kulturni poticaj; te da je, kako bilo, tumačenje nekog mislioca kao sklonijeg izgradnji dosljednog sustava nego postupnijem suočavanju s teorijskim problemima izbor tumača. Dakle, i u pravnoj znanosti i u historiografiji filozofije sudbina argumenta dosljednosti veže se za kulturne promjene koje prolaze poprijeko obje discipline.94

3.2 Tzv. logički argumenti i nelogički argumenti

  • 95 Kažem “možda”, zato jer polaženje od propisujućih umjesto izjavnih sudova predstavlja problem logič (...)

119Tradicionalno je razlikovanje “logičkih“ i “nelogičkih“ argumenata. Vidjeli smo već da nijedan od tzv. tumačenjskih argumenata nije logičko rasuđivanje u užem smislu, tj. formalno strogi argument. Općenito, tome je razlog činjenica da strogi argument zahtijeva kao polaznu točku jedan sud (ili više sudova) iz kojega je moguće razviti analitičke zaključke. Međutim, jasno je da se tumačenjski argumenti primjenjuju upravo da bi se došlo do propisujućih sudova (propisa ili “normi“) iz kojih će se potom moći – možda95 – logički nešto izvesti, a ishodište tumačenjskih argumenata je samo postojanje iskaza za koje se zna da izražavaju norme, ali ne i koje norme izražavaju, pa se stoga i javlja problem određivanja značenja. Svi su tumačenjski argumenti sheme uvjeravanja (radi predlaganja odluke o značenju) i sheme opravdavanja (radi obrazlaganja odluke o značenju), ali nisu i sheme zaključivanja.

120S druge strane, primijećeno je da pojedini znanstvenici smatraju da su neki tumačenjski argumenti oblici logičkog rasuđivanja – bilo zato jer takvi autori zastupaju jedno vrlo široko shvaćanje “logičkog rasuđivanja“ bilo zato jer drže da su neki tumačenjski argumenti formalno strogi. Općenitije, zapažamo da je točno da neki tumačenjski argumenti oponašaju logičke sheme ili sheme koje se tradicionalno proučavaju u logici (ovo posljednje se događa s analogijom u užem smislu) i da se tradicionalno ovi argumenti, a ne i ostali, označavaju kao “logički argumenti“. Može se, stoga, smatrati prikladnim razlikovati tumačeće argumente, poštujući tradiciju, na “logičke“ i “nelogičke“, ali ne na osnovu njihove poredbene strogosti nego na osnovi tradicionalno raširenog mišljenja među pravnicima, naročito među pravnicima znanstvenicima, o njihovoj strogosti.

121U ovom su smislu “logički“ argument a contrario, argument a simili, argument a fortiori, argument dosljednosti i argument potpunosti pravnog sustava, dok su svi ostali argumenti “nelogički“.

  • 96 U Hartovoj terminologiji, iz The Concept of Law, izgledalo bi da prvi postaju norme “priznanja“, a (...)

122Ovo tradicionalno razlikovanje nadograđuje se na jedno drugo, također tradicionalno razlikovanje: ono između tzv. “proizvodnih“ argumenata i (samo) tumačenjskih argumenata. Ovo drugo razlikovanje jednako je neutemeljeno kao i prvo, barem u onim pravnim uređenjima gdje je argumentiranje (obrazlaganje i predlaganje) funkcionalno svojstveno primjenjivačima prava, a gdje stvaratelji prava ne argumentiraju. Međutim, u starim pravnim uređenjima – posebno u onima okupljenima pod umjetnim nazivom “klasično opće pravo“ to je razlikovanje imalo nekog opravdanja. “Proizvodni“ argumenti bili bi prije svega oni (a u nekim sustavima i kulturama se zaista i pojavljuju kao) argumenti koji zaključuju o postojanju ili nepostojanju normi, dok ostali zaključuju o pripisivanju jednog ili drugog značenja normativnim formulacijama. Jedni (barem naizgled) služe proizvođenju pravnih normi; drugi (barem naizgled) služe njihovom tumačenju: ako se kriteriji preobraze u norme, prvi (barem naizgled) postaju norme o pravnoj proizvodnji, dok drugi (barem naizgled) postaju norme o pravnom tumačenju.96 S gledišta ovog razlikovanja, i u mjeri koliko je ono dopušteno i prikladno, moglo bi se primijetiti da se s velikom vjerojatnošću svi tumačenjski argumenti mogu upotrijebiti ne samo na polju prava nego i na svakom polju gdje se odvija djelatnost tumačenja dokumenata: npr., u historiografiji, u književnoj kritici, u teologiji (studiji dokumenata objave), itd. Vidimo, zaista, da nemali broj znanstvenika – naročito pravnika – u posljednjim desetljećima kreće tim putem, više ili manje svjesno nastojeći posebnu pozornost obratiti na tumačenje, pri čemu bi historijsko tumačenje, pravno tumačenje, religijsko tumačenje, književno tumačenje, itd., bili primjeri ili aspekti tumačenja. I, u mjeri u kojoj je ova podjela pravnih argumenata korisna i prikladna te u mjeri u kojoj su argumenti iz druge skupine zajednički pravnom polju i drugim poljima, moglo bi se zaključiti da nisu argumenti druge nego samo argumenti prve grupe specifično pravni, i da zbog toga samo na one iz prve grupe valja usmjeriti pozornost ako se želi odrediti “mjesto“ pravnog rasuđivanja. Meni se, međutim, čini da treba s maksimalnom odlučnošću upozoriti da ovo razlikovanje dviju grupa argumenata ovisi više o dugoj kulturnoj tradiciji negoli o stvarnom razmatranju onoga čemu ti argumenti služe. I zaista, s jedne strane, tumačenjska djelatnost, pridajući značenja iskazima (za koje se podrazumijeva da izražavaju norme), proizvodi norme izražene iskazima. S druge strane, proizvodnja normi na temelju argumenata potpunosti, dosljednosti, a fortiori, a simili i a contrario ovisi o prethodnom pridavanju značenja iskazima za koje se podrazumijeva da izražavaju norme, tj. ovisi o prethodnoj tumačenjskoj djelatnosti koja se obično, realno gledajući, obavlja da bi se unaprijed pripremilo opravdanje upotrebe argumenata normativne proizvodnje.

3.3 Potpuni argumenti i nepotpuni argumenti

123Daljnje bi se razvrstavanje moglo zasnovati na razlikovanju “potpunih“ i “nepotpunih“ argumenata. Ovo razlikovanje, za razliku od prethodnih, ima čvrst temelj. Jer, četiri argumenta među onima koje smo razmotrili ne samo što se mogu nego se i moraju povezati s drugim argumentima da bi bili potpuni. Riječ je o argumentu analogije (koji mora pratiti neki drugi argument koji opravdava ratio analogije), argumentu a fortiori (koji mora pratiti neki drugi argument koji opravdava ljestvicu “više“ i “manje“ vrijednosti), argumentu dosljednosti (koji traži društvo nekog drugog argumenta koji se tiče načina postizanja dosljednosti) i argumentu potpunosti (koji traži društvo nekog drugog argumenta koji djeluje kao sugestija za zatvaranje ili upotpunjavanje). Ovi se tumačenjski argumenti zbog toga nazivaju “nepotpunima“.

124Jasno je da se neka tumačenjska metoda ili neka ideologija tumačenja ne može karakterizirati samo na temelju sklonosti k upotrebi jednog ili više nepotpunih argumenata, ali se može karakterizirati na temelju sklonosti k upotrebi posebnih spojeva potpunih i nepotpunih argumenata.

3.4 Konzervativni argumenti i nekonzervativni argumenti

125Spomenuta razlikovanja i razvrstavanja odnose se na strukturu ili na neki formalni element tumačenjskih argumenata. Ponekad se, pored toga, predlažu i funkcionalna razlikovanja i razvrstavanja, a s obzirom na pitanje je li učinak davanja prednosti jednom ili drugom argumentu ili skupini argumenata promjena u cjelini pravnog uređenja (uz postojanost dostupnih normativnih iskaza) ili konzerviranje pravnog uređenja; ili pak s obzirom na pitanje je li učinak davanja prednosti jednom ili drugom argumentu ili skupini argumenata podržavanje i proširivanje promjene u pravnom uređenju koja je posljedica uvođenja novih normativnih iskaza ili ukidanja postojećih normativnih iskaza, ili otežavanje ili ograničavanje promjene.

126Pod ovim funkcionalnim gledištem mogu se smatrati naklonjenim pravnoj promjeni, premda na različite načine, sljedeći argumenti: argument pravičnosti, argument koji polazi od općih načela, naturalistički argument, argument a contrario, psihološki argument i argument ekonomičnosti. Svi ostali argumenti (tj. argument a simili, a fortiori, potpunosti i dosljednosti, povijesni argument, apagogički argument, teleološki argument, argument ab exemplo i sustavni argument) jesu tendencijski konzervativni. Pogledajmo u kojem smislu prvospomenuti argumenti mogu pogodovati promjenama.

127Naturalistički argument (pretpostavka nemoćnog zakonodavca) može djelovati kako u pravcu promjene tako i u pravcu konzerviranja, ovisno o “prirodi“ koju pretpostavlja. On nikada ne podržava promjene koje unosi zakonodavac (štoviše, nastoji obezvrijediti njegove zahvate), ali može dopustiti pravnu promjenu unatoč postojanosti zakonskih iskaza.

128Argument pravičnosti može djelovati u pravcu promjene kada stabilnosti zakonodavstva odgovara istoznačna promjena društvenih shvaćanja. U mjeri u kojoj ta promjena društvenog shvaćanja nije istoznačna, davanje prednosti argumentu pravičnosti djeluje destabilizirajuće.

129Argument koji polazi od općih načela može djelovati u pravcu promjene zbog svog karaktera kao rasadišta političkih ideologija: ako se ispuni ideologijama sklonima promjeni, davanje prednosti ovom argumentu izaziva promjenu. Slično davanju prednosti argumentu pravičnosti, davanje prednosti općim načelima može imati za učinak i destabilizaciju pravnog sustava ako su načela brojna i proturječna.

130Redovito se spomenuta tri argumenta ne nalaze udruženi. Naprotiv, ostala tri argumenta koja pogoduju promjenama djeluju tijesno povezani u prisustvu promjena koje uvodi zakonodavac, podržavajući i umnožavajući učinke tih promjena: oni su zbog toga, na neki način, argumenti kojima je zakonski reformizam sklon davati prednost. U slučaju kada organi primarnog normiranja, tj. zakonodavstva, proizvode “novo pravo“ u opreci spram postojećeg i formalno neukinutog prava (premda s njime tehnički ne i “u sukobu“), kombinirana upotreba argumenta a contrario, psihološkog argumenta i argumenta ekonomičnosti pogoduje većoj upotrebi novih normativnih iskaza, nastojeći ih dovesti u sukob s onima starima (i stoga pogodovati shvaćanju ovih potonjih kao prešutno ukinutih). Zaista, da bi se novim iskazima dalo stvarno inovativno značenje potrebno je obratiti se volji konkretnog zakonodavca (psihološki argument), pozvati se na argument prema kojemu novouvedeni iskaz u sustavu ima drukčiji normativni doseg od onoga datog ranijim normativnim iskazima (argument ekonomičnosti ili hipoteza o nezalihosnom zakonodavcu), te naposljetku posegnuti za argumentom a contrario da bi se zaključilo da se u odnosu na novu “normu“ ne smije uvesti ni analogiju, ni sustavne veze, ni apstraktne teleološke veze s postojećim “normama“, a ubicumque nova lex voluit, dixit, ubi noluit, tacuit.

131Očigledno je da isto povezivanje argumenata ne može imati nikakvu inovativnu moć kad zakonodavac ostane neaktivan.

Vrh stranice

Bibliografija

Alchourrón, C. E. (1965). Juristische Schlüsse a fortiori und a pari. Archiv für Rechts- und Sozialphilosophie, 41. 5–26.

Amato, N. (1969). Logica simbolica e diritto. Giuffrè.

Bartholomeyczik, H. (1960). Die Kunst der Gesetzgebung (2. izd.). Kommentator.

Bartole, S. (1980). Intorno a “Taking Rights Seriously” di Ronald Dworkin. Materiali per una storia della cultura giuridica, 10. 185-208.

Bobbio, N. (1938). L’analogia nella logica del diritto. Istituto giuridico della regia università.

Bobbio, N. (1957a). Analogia. Novissimo digesto italiano, I. 601–607.

Bobbio, N. (1957b). Antinomia. Novissimo digesto italiano, I. 667–668.

Bobbio, N. (1960). Teoria dell'ordinamento giuridico. Giappichelli.

Bobbio, N. (1964). Des critères pour resoudre les antinomies. Dialectica, 18. 237–258.

Bobbio, N. (1968). Ancora intorno alla distinzione fra interpretazione estensiva e analogia. Giurisprudenza italiana, 1968, I(1). 695–702.

Bobbio, N. (1970). Studi per una teoria generale del diritto. Giappichelli.

Bobbio, N. (1975). Lacune nel diritto. Novissimo digesto italiano, IX. 419–424.

Brkić, J. (1970). Norm and Order, an Investigation into Logic, Semantics and the Theory of Law and Morals. Humanities Press.

Butler, J. (1736). Analogy of Religion, Natural and Revealed, to the Constitution and Course of Nature. James, John and Paul Knapton.

Calabresi, G. (1965). The Decision for Accidents: An Approach to Non-Fault Allocation of Costs. Harvard Law Review, 78. 713–745.

Calabresi, G. (1968). Does the Fault System Optimally Control Primary Accident Costs? Law and Contemporary Problems, 33. 429–463.

Calabresi, G. & Bobbitt, P. (1978). Tragic choices. Norton & Co.

Carrió, G. R. (1970a). La interpretación de la ley como tópico de la teoría general del derecho. Jus. Revista jurídica de la Provincia de Buenos Aires (La Plata), 15. 35–49.

Carrió, G. R. (1970b). Principios jurídicos y positivismo jurídico. Abeledo-Perrot.

Carrió, G. R. (1971). Algunas palabras sobre las palabras de la ley. Abeledo-Perrot.

Carrió, G. R. (1980). Le opinoni del prof. Dworkin sul positivismo giuridico. Materiali per una storia della cultura giuridica, 10(1). 143–182.

Castigone, S. (1974). La macchina del diritto: il realismo giuridico in Svezia. Edizioni di Comunità.

Conte, A. G. (1962). Saggio sulla completezza degli ordinamenti giuridici. Giappichelli.

Conte, A. G. (1966). Décision, complétude, clôture. A propos des lacunes en droit. Logique et analyse, 9. 1-18.

De Marini, C. M. (1957). II giudizio di equità nel processo civile: premesse teoriche. CEDAM.

De Marini Avonzo, F. (1971). La politica legislativa di Valentiano III e Teodosio II. Giappichelli.

De Marini Avonzo, F. (1973). Critica testuale e studio storico del diritto. Giappichelli.

Dworkin, R. (1967). The Model of Rules. University of Chicago Law Review, 35(1). 14–46.

Dworkin, R. (1977). Taking Rights Seriously. Harvard University Press.

Eckard, C. H. (1750). Hermeneutica juris civilis. Ienae ex officina Ritteriana.

Engisch, K. (1935). Die Einheit der Rechtsordnung. C. Winter.

Engisch, K. (1956). Einführung in das juristischen Denken. Kohlhammer.

Fabreguettes, M. P. (1926). La logique judiciaire et l’art de juger. Libraire générale de droit et de jurisprudence.

García Máynez, E. (1965). Die Argumente a simili ad simile, a maiori ad minus und a minori ad maius. Archiv für Rechts-und Sozialphilosophie, 41. 115–135.

Gaudemet, E. (1935). L'interpretation du Code civil en France depuis 1804. Helbing & Lichtenhahn.

Gavazzi, G. (1959). Delle antinomie. Giappichelli.

Gavazzi, G. (1967). Norme primarie e norme secondarie. Giappichelli.

Gavazzi, G. (1973). Topica giuridica. Novissimo digesto italiano, XIX. 409–417.

Gérard, P. (1978). Le recours aux travaux préparatoires et la volonté du législateur. U M. van de Kerchove (ur.), L’interpretation en droit: approche pluridisciplinaire. Facultés universitaires Saint-Louis.

Gorla, G. (1964). Lo studio interno e comparativo della giurisprudenza e i suoi presupposti: le raccolte e le tecniche per l’interpretazione della sentenza. Il Foro Italiano, 87(7). 73/74–87/88.

Gorla, G. (1965). La struttura della decisione giudiziale in diritto italiano e nella “Common Law”: riflessi di tale struttura sull’interpretazione della sentenza, sui “Reports” e sul “Dissenting”. Giurisprudenza italiana (1965), vol. I, sec. 1, c. 1239.

Gorla, G. (1976). Les sections reunies de la Cour de Cassation en droit italien: Comparaison avec droit français. Il Foro Italiano, 99(4). 113/114–143/144.

Gregorowitz, J. (1952). L'argument a maiori ad minus et problème de la langue juridique. Logique et Analyse, 5(17-18). 66-75.

Grenet, P. (1948). Les origines d l’analogie philosophique dans les dialogues de Platon. Boivin.

Guastini, R. (1976). Completezza e analogia. Studi sulla teoria generale italiana del diritto del primo novecento. Materiali per una storia della cultura giuridica, 6. 511–591.

Hart, HLA (1979). Tra utilità e diritti. Sociologia del diritto, 6(1-2). 1–22.

Heller, T. (1961). Logik und Axiologie der analogen Rechtsanwendung. Walter de Gruyter.

Hopper, J. (1553). De juris arte. Johann Birckmann.

Hopper, J. (1580). In veram jurisprudentiam Isagoges ad filium libri octo. Cholonius.

Hopper, J. (1590). Seduardus, sive de vera jurisprudentia, ad Regem, libri XII. Nomothesias.

Hufetau, Y.-L. (1965). Le référé et les pouvoirs du juge dans le silence de la loi. Presses universitaires de France.

Kalinowski, G. (1959). Interpretation juridique et logique des propositions normatives. Logique et Analyse, 2(6). 128–142.

Kalinowski, G. (1965). Introduction à la logique juridique. Librairie générale de droit et de jurisprudence.

Klug, U. (1966). Juristische Logik (3. izd.). Springer.

Lanata, G. (1974). Gli atti dei martiri come documenti processuali. Giuffrè.

Lazzaro, G. (1965). L’interpretazione sistematica della legge. Giappichelli.

Lazzaro, G. (1970a). Argomenti dei giudici. C.N.R. Torino

Lazzaro, G. (1970b). Sistema giuridico. Novissimo digesto italiano, XVII. 459–464.

Losano, M. G. (1968). Sistema e struttura del diritto. Giappichelli.

Momigliano, A. (1960). L’eredità della filosofia antica e il metodo storico. U A. Momigliano (ur.), Secondo contributo alla storia degli studi classici. Edizioni di Storia e Letteratura.

Momigliano, A. (1968). Storiografia nel secolo IV d. C. U A. Momigliano (ur.), Il conflitto tra paganesimo e cristianesimo nel secolo IV (2. izd.). Einaudi.

Ost, F. (1978). L’interpretation logique et systématique et le postulat de rationnalité du législateur. U M. van de Kerchove (ur.), L’interpretation en droit: approche pluridisciplinaire. Facultés universitaires Saint-Louis.

Perelman, Ch. (1965). Les antinomies en droit. Bruylant.

Perelman, Ch. (1976). Logique juridique, nouvelle rhétorique. Dalloz.

Perelman, Ch. & Olbrechts-Tyteca, L. (1966). Trattato dell’argomentazione. La nuova retorica. Einaudi.

Posner, R. A. (1972). Economic Analysis of Law. Little, Brown.

Pufendorf, S. (1673). De officio hominis et civis. V. Haberegger.

Rebuffa, G. (1980). Costituzionalismo e giusnaturalismo: Ronald Dworkin e la riforma del diritto naturale. Materiali per una storia della cultura giuridica, 10. 209–229.

von Savigny, F. C. (1886). Sistema del diritto romano attuale. Unione Tipografico.

Schaffrath, W. M. (1842). Theorie des Auslegung constitutioneller Gesetze. Fest.

Scarpelli, U. (1963). Il permesso, il dovere e la completezza degli ordinamenti normativi. Rivista trimestrale di diritto e procedura civile. 1635–1656.

Schletter, H. T. (1838). De subsidiis interpretationis legum ex iis quae in comitiis acta sunt petendis. Tauchnitz.

Tammello, I. (1969). Outlines of Modern Legal Logic. Franz Steiner Verlag.

Tarello, G. (1961). Formalismo. Novissimo digesto italiano, VII. 571–580.

Tarello, G. (1964). Profili giuridici della questione della povertà nel francescanesimo prima si Ockham. Annali della facoltà di Giurisprudenza della Università di Genova (Scritti in memoria di Antonio Falchi), 3. 338–448.

Tarello, G. (1969). La Scuola dell’esegesi e la sua diffusione in Italia. Scritti per il XL della morte di P. E. Bensa (240–276). Giuffrè.

Tarello, G. (1971). Orientamenti analitico-linguistici e teoria dell'interpretazione giuridica. Rivista trimestrale di procedura civile. 25(1). 1–18.

Tarello, G. (1972). Sur la spécificité du raisonnement juridique. Die juristische Argumentation (Vorträge des Weltkongresses für Rechts und Sozialphilosophie, Brüssel, 1971). Archiv für Rechts- und Sozialphilosophie, 7. 103–124.

Tarello, G. (1974). Diritti, enunciati, usi. Studi di teoria e metateoria del diritto. Il Mulino.

Tarello, G. (1975). Le poco luminose origini dell’illuminismo penale dell’area inglese. Idee e atteggiamenti sulla repressione penale. Materiali per una storia della cultura giuridica, 5. 73–200.

Tarello, G. (1976a). Storia della cultura giuridica moderna: assolutismo e codificazione del diritto. Il Mulino.

Tarello, G. (1976b). Il diritto come ordinamento. U R. Orecchia (ur.), Informazione e verità nello Stato contemporaneo: atti del 10. Congresso nazionale, Bari 1974 (49–80). Giuffrè.

Tarello, G. (1977a). Gli argomenti retorici dei giuristi nell’interpretazione del diritto. Rivista di diritto civile, 23. 665–716.

Tarello, G. (1977b). Ideologie settecentesche della codificazione e struttura dei codici. Filosofia29(1). 1734.

Tarello, G. (1979). La nouvelle rhétorique et le droit. L’argument «a coherentia» et l'analyse de la pratique des organes judiciaires. Revue Internationale de Philosophie, 33(127/128). 294–302.

Tarello, G. (1980). L'interpretazione della legge. Giuffrè.

Trimarchi, P. (1961). Rischio e responsabilità oggettiva. Giuffrè.

Trimarchi, P. (1967). Causalità e danno. Giuffrè.

Viola, F., Villa, V. & Urso, M. (1974). Interpretazione e applicazione del diritto tra scienza e politica. CELUP.

Weinberger, O. (1970). Rechtslogik. Springer.

von Wright, G. H. (1963). Norm and action. Routledge & Kegan Paul.

Wróblewski, J. (1959). Zagadnienia teorii wykładni prawa ludowego. Wydawnictwo Prawnicze.

Vrh stranice

Bilješke

1 Usp. Tarello 1980: poglavlje II, toč. 13.

2 Usp. Tarello 1980: poglavlje III.

3 Usp. Tarello 1980: poglavlje IV.

4 Usp. Tarello 1980: poglavlje V.

5 Usp. Tarello 1980: poglavlje VI.

6 Usp. Tarello 1980: poglavlje VII.

7 Usp. Tarello 1980: poglavlje II, toč. 9.-13.

8 To je prije nekoliko godina primjećivao (ali se malo što promijenilo) Gavazzi 1973. Jedan od obuhvatnijih popisa napravio je Tarello 1972: 103 i dalje; taj popis je u potpunosti prihvatio Perelman 1976: 54 i dalje; a kasnije je uključen u Tarello 1977a: 665 i dalje.

9 Usp., dvojbeno, Gavazzi 1973.

10 Usp. Tarello 1972 i Gavazzi 1973.; ipak, u svjetlu iznesenoga gore u poglavlju VI, treba reći da je zbog širokog prostora za diskrecijsku ocjenu, koji općenito ostavljaju odredbe o tumačenju, teško očekivati da se usvajanje jedne sheme argumentacije danas osjeća prvenstveno kao pokoravanje zakonu.

11 Tako Gavazzi 1973.

12 Usp. Tarello 1972: 104, 120; Tarello 1977a: 676-677. Ali vidi infra, toč. 72.

13 Ovi izrazi su, premda im se s teorijskog aspekta upućuje kritika, i dalje korisni pa se može nastaviti njihova upotreba u svima poznatom smislu.

14 Na doktrinarnoj razini, masovna upotreba argumenta a contrario nalazi se u voluntarističkim teološko-pravnim teorijama, koje u svakoj božanskoj zapovijedi vide jednu naredbu važeću samo hic et nunc; tipični su u ovom pogledu politički spisi Williama Ockhama. Kada se argument a contrario primjenjuje na normativne iskaze koji se sastoje od opisa ponašanja koja se smatraju “primjernima“, nastaju izuzetno teški problemi: za neke primjere usp. Tarello 1964: 338 i dalje.

15 I zaista, kada “pravo“ nije pisano, kao u slučaju prava koje se u određenoj epohi svodilo na “običajno pravo“, upotreba argumenta a contrario je nemoguća (sve dok običaji nisu “sakupljeni“ i “sređeni“ u dokumentima, prestajući time biti “običaji“ u užem smislu).

16 Za sve, usp. De Marini Avonzo 1973: 144 i dalje.

17 Ne smije se brkati upotreba argumenta a contrario, koja se temelji na stabilnosti i raspoloživosti tekstualnih formulacija zakona, s organizacijskom strukturom sakralnog prava i njegovim formalizmom (u jednom od značenja riječi “formalizam“, usp. Tarello 1961; Tarello 1974: I. dio, II. pogl.), premda vjerojatno upravo sustavi sakralnog formalizma, rastvarajući se, dovode do teoretizacije rasuđivanja a contrario kao tipičnog argumenta. U primitivnim pravnim uređenjima, za koje su karakteristične fiksne pravno-religijske formule (one u kojima reći “stablo“ ne služi označavanju “loze“ a reći “tele“ ne služi označavanju “goveda“, nego prizivanju obveza ili magijske stvarnosti), nema mjesta za pravne argumente, pa stoga ni za argument a contrario: pogrešno izgovorena formula ustvari se ne može kritizirati putem argumentacije a contrario na osnovu norme ili pravila koje nalaže pravilno izricanje formule: ona je jednostavno ne-formula. Samo u složenijim i manje ritualnim pravnim uređenjima pravo se “argumentira“. Ipak je točno da je, među svim argumentima koji se danas upotrebljavaju u pravu i pravnom tumačenju, argument a contrario u njegovim počecima bio najviše vezan za religijska i magijska shvaćanja.

18 Momigliano 1960: 464 i dalje.

19 Momigliano 1968.

20 De Marini Avonzo 1971: 108 i dalje.

21 De Marini Avonzo 1971: 111.

22 Lanata 1974.

23 Vidi Tarello 1969: 240 i dalje.

24 O različitim značenjima “formalizma”, a naročito o “tumačenjskom formalizmu” i “formalizmu kao mani pravnika”, vidi ponovno Tarello 1961; Tarello 1974: I. dio, II. pogl.

25 Usp. Tarello 1980: poglavlje III, toč. 18 (o apsolutnim atributivnim rečenicama). Neki moderni logičari su se bavili definiranjem argumenta a contrario. Među njima, neki ga smatraju logičkim argumentom: Klug 1966: 24 i dalje; Kalinowski 1959: 138 i dalje, i Kalinowski 1965: 168 i dalje. Drugi su znanstvenici, naprotiv, nastojali pokazati da se ne radi o potpuno logičkom argumentu: Tammello 1969; Amato 1969: 395 i dalje.

26 Usp. Grenet 1948: 10; Perelman & Olbrechts-Tyteca 1966: 393, gdje se usvaja shema od četiriju članova u dvama parovima, te shema o sličnosti među odnosima, kao objašnjavajuće sheme analogije (citirajući i Grenet 1948), ali se ne smatra da matematička proporcija oprimjeruje analogiju, jer je, prema dvjema grupama, retorička analogija uvjerljiva ako su dva konfrontirana odnosa međusobno različita.

27 Demostene, Terza filippica, 30-31, cit. prema Perelman & Olbrechts Tyteca 1966: 404.

28 Butler 1736. Usp. Tarello 1975: 176 i dalje.

29 Na primjer: “Budući da je građanska vlast prirodna, i njene kazne su takve; neke od njih su kapitalne: upravo kao što su posljedice razuzdanog prepuštanja uživanju često smrtonosne. Tako da se čini da su mnoge prirodne kazne… izrečene zbog neke prirodne predispozicije…“; „Neke okolnosti u prirodnom tijeku kazni u sadašnjem stanju…slične su onome što nas religija uči u vezi s budućim stanjem kazni; toliko slične da taj tijek stječe daljnju kredibilnost, tako da se za buduća kažnjavanja rađaju ozbiljna strahovanja kod onoga koji takve okolnosti razmatra“ (usp. Tarello 1975: 177. i dalje).

30 Usp. Tarello 1976a: poglavlje VIII.

31 Da je ovo bila shema pravnih upotreba analogije već kod pisaca 16. st., te da je ta shema također moderna, pokazao je Bobbio 1938. Bobbio je nedavno napisao i natuknicu Analogia u Novissimo Digesto Italiano (Bobbio 1957a). O Bobbijevom doprinosu iz 1938. vidi Guastini 1976.

32 Vidi Bobbio 1968: 695 i dalje; i Villa 1974: 153 i dalje. Usp. i Bartholomeyczik 1960: 79 i dalje.

33 O tome, u različitim smislovima, Bobbio 1938; Klug: 1966; Heller 1961; Tammello 1969; García Máynez 1965: 115 i dalje; Amato 1969; Lazzaro 1970a: 329 i dalje.

34 Kao argument a contrario i argument a simili, koji daju različite rezultate ovisno o načinu na koji je oblikovan iskaz na koji se primjenjuju. Usp. Fabreguettes 1926: 258 i dalje.

35 Argumentirao bi a fortiori, a dakako i a minori, onaj tko bi smatrao da se zabrana dovođenja pasa bez brnjice u park mora tumačiti tako da se zabrana proširuje i na dovođenje u park bengalskih tigrova bez brnjice. Naime, prema vjerojatnom mišljenju auditorija, pas izgleda “manje”, a tigar “više” dostojan zabrane.

36 Argumentirao bi a fortiori, a dakako i a maiori, onaj tko bi smatrao da neposredni poljoprivrednik koji ima pravo prvokupa u slučaju ponude za prodaju zemljišta kojega je on zakupnik ima još i pravo prvokupa u slučaju ponude za prodaju jednog dijela tog zemljišta. Načelo – vrlo varljivo – da “veće uključuje manje“ zaista izražava argument a maiori. Ali vidjeti dalje u tekstu o opreznosti kada je posrijedi kvantitativni karakter argumenta a fortiori.

37 Vidi što o tome kazuju, u više smislova, barem najznačajniji spisi: Gregorowicz 1952: 66 i dalje; Alchourrón 1965: 6 i dalje; García Máynez 1965: 115 i dalje; Tammello 1969: 127 i dalje.; Amato 1969: 381 i dalje; Kalinowski 1965: 162 i dalje.

38 Naročito Kalinowski 1965: 163, koji ide do tvrdnje poput ove: „Si tous les X peuvent faire A et tout B est A, alors tout les X peuvent fair B“, da bi ilustrirao argument a maiori u pravnim upotrebama.

39 Primjer je nedavno dao Perelman 1976: 57.

40 Naime, nije uvijek točno da “veće sadrži manje“. Obveza da se ne prekorači brzina od 50 km/h ovlašćuje na brzinu od 30 km/h, ali ne ovlašćuje i na držanje zaustavljenog automobila nasred ulice s argumentacijom da ako je dozvoljeno voziti malom brzinom, onda je a fortiori dozvoljena nulta brzina. Ovlaštenje dano vojniku da ode iz Đenove (gdje služi) u Torino (gdje ima bolesnog oca) ne uključuje odobrenje da se zaustavi u Astiju, koji se nalazi na manjoj udaljenosti od Đenove nego od Torina i na istom pravcu. I tako dalje.

41 Moglo bi se također uzeti da se sva nekvalificirana ponašanja trebaju smatrati zabranjenima. Ali takvo bi shvaćanje dovelo do izuzetnih teškoća u društvenom životu, do teških napetosti koje bi uzrokovale neučinkovitost normi, a iznad svega bilo bi teško primjenjivo u praksi i zbog poteškoće da se takva općenita zabrana opskrbi odgovarajućom sankcijom.

Opća pretpostavka o izjednačavanju nekvalificiranog sa zabranjenim bila bi izvediva samo pod sljedećim uvjetima: a) za pravo koje upravlja samo jednom malom zajednicom ljudi; b) u kojemu bi svi akti svakodnevnog života bili izričito predviđeni (u koje vrijeme spavati, kada i čime se hraniti; koje poslove obavljati, koje riječi izgovarati itd.) i u kojima bi se sankcija za izvršenje akata koji nisu izričito predviđeni kao obvezni ili kao dopušteni sastojala u samo jednoj i jedinstvenoj mjeri (kao što je isključenje iz zajednice ili smrt).

Opisujući uvjete za mogućnost jednog normativnog sustava u kojemu bi pravilo o upotpunjavanju bila zabrana onoga što nije izričito kvalificirano, opažamo da smo opisali jedan organizacijski model primjenjiv (a povijesno i ponekad primjenjivan) samo na male religijske zajednice, na tajne redove i društva i slično.

42 Problem potpunosti u talijanskoj općoj teoriji prava u prvoj polovici 20. st. proučavao je Guastini 1976: 511 i dalje: u toj je studiji za ovo razmatranje osobito važan prvi paragraf posvećen Donatu Donatiju i teoriji tzv. “opće isključujuće norme”. Dogmu o potpunosti pravnog poretka dugo je podržavala talijanska škola koju predvodi Bobbio, poznata kao “torinska škola”. Vidi Bobbio 1960: IV. poglavlje, “potpunost pravnog poretka“, 125 i dalje, i nadasve Bobbio 1957a. Značajna promjena kod Bobbija nastaje od Bobbio 1975.

43 O ideološkom karakteru dogme o potpunosti razvio sam nekoliko razmatranja u Tarello 1976b: 49-80 (i replike) 234-237.

44 Vidi, pored Bobbio 1960, barem još Wróblewski 1959: III. dio, IV. poglavlje, 2. točka (neki sustav je potpun ako njegove norme omogućuju rješavanje bilo kojeg pravnog problema); Conte 1962 (o potpunosti se može govoriti samo po metonimiji, jer su potpune jedino, u poredcima gdje ih ima, norme o pravosuđenju); Scarpelli 1963: 1643 i dalje; von Wright 1963: 8. poglavlje; Weinberger 1970: 228 i dalje; Brkić 1970: 32 i dalje; Conte 1968: 1 i dalje.

45 To je npr. slučaj Weinbergera 1970 i Brkića 1970.

46 Vidi, međutim, ono što će još biti rečeno o odnosu između vjerovanja u dosljednost pravnog uređenja i upotrebe argumenta dosljednosti.

47 Bobbio 1957b.

48 Općenito o tendenciji ka očuvanju tekstova vidi Tarello 1980: poglavlje III., toč. 21.

49 Ovu sam točku opširno razradio u Tarello 1979: 294 i dalje.

50 O problemu dosljednosti općenito vidi Bobbio 1957b; Engisch 1935; Engisch 1956; Gavazzi 1959; Wróblewski 1959; Bobbio 1960: III. poglavlje; Bobbio 1964: 237 i dalje, ogledi – o različitim temama i različitih interesa – sakupljeni u uredničkoj knjizi Perelman 1965; Amato 1969: 406 i dalje; Ost 1978.

51 Usp. i Tarello 1979: 299 i dalje.

52 Prema Pufendorf 1673: I. knjiga, 2. poglavlje, paragraf I, da bi ste znali zakone, potrebno je znati zakonodavca. Usp. Tarello 1976a: 106 i dalje; Tarello 1977b.

53 Poneki primjer ovih instituta (koji teže da upotrebu psihološkog argumenta učine suvišnom isključujući tumačenje sudaca) nalazimo tijekom 18. st., kao što je obraćanje Zakonodavnoj komisiji koju predviđa Entwurf iz pruskog Allgemeines Landrecht (vidi Tarello 1976a: IX. poglavlje) ili obraćanje Vrhovnom kolegiju pravde predviđenom Kodeksom zakona i ustava Estea iz 1771. (vidi Tarello 1976a). Ipak, najvažniji primjer je institut référé legislatif predviđen zakonom od 16.-24. kolovoza 1790., II. glava, čl. 12: “(sudovi) ne pourront point faire de réglements, mais ils s’adresseront au Corps législatif toutes les fois qu’ils croiront nécessaire, soit d'interpréter une loi, soit d'en faire une nouvelle” (usp. Hufetau 1965).

54 Vidi Gaudemet 1935; Tarello 1969: 261 i dalje.

55 Vidi Schletter 1838; Schaffrath 1842.

56 Od ove su primjedbe polazili, mada s pretjeranim povjerenjem, pripadnici tzv. švedske realističke škole, osobito A. Hägerström i K. Olivecrona. O ovoj školi i o kritici poznavanja zakonodavca i volje zakonodavca (s izvedenom doktrinom prava sastavljenog od “nezavisnih zapovjedi”), vidi Castignone 1974.

57 U tom slučaju volja za kompromis bila bi volja konkretnih zakonodavaca, a pripremni bi radovi odlično poslužili za njeno dokumentiranje.

58 Vidi također Lazzaro 1970a: 73 i dalje, a posebno noviji Gerard 1978: I. dio, odjeljak 3.

59 Perelman 1976.

60 Usp. Tarello 1976a: III, par. 4, odjeljak b.

61 Za neke primjere vidi Lazzaro 1970a: 53 i dalje.

62 Perelman 1976: 58.

63 Lazzaro 1970a: 95 i dalje; Ost 1978: 65 i dalje.

64 Uz golemu literaturu o raznim ”teleološkim” školama, s posebnim osvrtom na ovaj argument vidi u Lazzaro 1965.

65 Usp. Lazzaro 1970a: 31 i dalje.

66 O problemima redundancije u odnosu na koegzistenciju normativnih iskaza usp. Tarello 1980: poglavlje III.

67 Tarello 1980: poglavlje VIII.

68 O razlozima ove terminologije i svrsishodnosti njezina usvajanja vidi Tarello 1971: 1-18; i dalje, Tarello 1974: IV. dio, II. poglavlje.

69 Usp. Perelman & Olbrechts-Tyteca 1966: u analitičkom kazalu termin “esempio”. Sjetimo se da se tehnika uvjeravanja u Sokratovim dijalozima sastoji gotovo bitno u “primjeru”.

70 “Exemplum” je, uistinu, obično praksa Kasacijskog suda ili Državnog savjeta (bolje rečeno, spojenih odjela ovih sudova). Treba znati, međutim, da je u našem pravnom poretku bilo ozbiljnih sukoba tumačenja između Ustavnog i Kasacijskog suda.

71 Tako su tvrdnje sadržane u obrazloženju pridavanje značenja normativnim dokumentima na temelju kojih je odluka donesena samo ako je obrazloženje “dobro napravljeno”.

72 Vidi upute koje jedan od najboljih časopisa za pravnu znanost daje urednicima: Istruzioni per la preparazione delle sentenze da pubblicarsi nella “Giurisprudenza Italiana“ (anonimno, ali pripremljeno od G. Visintinija), Torino, s. a.

73 Usp. prvenstveno: Gorla 1964: 73 i dalje; Gorla 1965: 1239 i dalje; Gorla 1976: 113 i 127 i dalje.

74 Neovisno o vrednovanjima u terminima profesionalne deontologije i čak u terminima pravnih kvalifikacija, ovi se postupci osuđuju, jer njihovo širenje priječi poznavanje stvarnih pravaca u sudskoj praksi.

75 Posebna literatura o ovom argumentu nije novijeg datuma i stoga nije toliko zanimljiva.

76 Preciznije o ovome i općenito o argumentima “iz sustava” vidi Lazzaro 1965; Lazzaro 1970b: osobito toč. 12.-14. O povijesti pojma “pravni sustav” vidi Losano 1968, od kojeg djela, na žalost, nije još objavljena druga knjiga. Naročito je posvećena tumačenju i ovom argumentu već spomenuta rasprava Ost 1978.

77 Tarello 1969; Tarello 1961.

78 O tome Tarello 1974: III. dio, IV. poglavlje.

79 S kojima se, međutim, često sukobljava: za primjer usp. Tarello 1974: 377 i dalje.

80 Očigledno je da su neka područja prava pogodnija od drugih za primjenu ovih shema argumentacije: naročito su pogodna uređenja raspodjele troškova za štetne događaje, izvanugovorne odgovornosti za štetu, ugovorne odgovornosti. Za primjer: Trimarchi 1961; Calabresi 1968: 429 i dalje; Calabresi 1965: 713 i dalje; Trimarchi 1967; Posner 1972; Calabresi & Bobbit 1978.

81 Vidi De Marini 1957.

82 O tome usp. Tarello 1980: poglavlje VI.

83 Bobbio 1938: 50 i dalje.

84 Radi se o djelu Hopper 1553, objavljenom za života autora, i o dvama djelima objavljenima poslije njegove smrti: Hopper 1580 i Hopper 1590.

85 Bobbio 1938: 52.

86 Eckard 1750: paragraf 106 (citiran u Bobbio 1938: 57).

87 von Savigny 1886: 297.

88 Usp. Tarello 1980: poglavlje VIII, 50, 53 i dalje.

89 Prvi tekst R. Dworkina relevantan za ovu raspravu je Dworkin 1967: 14 i dalje. Ovaj ogled, zajedno s ostalima koji su slijedili, objavljen je u Dworkin 1977.

90 Prednost Dworkinovog modela prema tradicionalnom pozitivističkom modelu (a posebno prema Hartovom modelu) oštro je osporavao jedan od najreprezentativnijih Hartovih sljedbenika i predstavnika analitičke škole Carrió (od koga vidjeti ponajprije Carrió 1970a: bilj. 15, 40 i dalje; Carrió 1970b; Carrió 1971; i, konačno, članak Carrió 1980. I sam Hart je više puta intervenirao, a posljednji puta, primjerice, člankom Hart 1979: 1 i dalje. Neka razmatranja o ovoj raspravi, sa stajališta ideoloških aspekata, razvio je Rebuffa 1980.

91 Za ovu točku upućujem na izvrsna razmatranja Bartole 1980.

92 Zaista, teorijske rasprave o potpunosti pravnog sustava odražavaju (ponekad iskrivljeno) tehničke metalogičke diskusije o problemima kao što su: “pod kojim se uvjetima može reći da su svi smisleni iskazi istiniti ili neistiniti?“, “je li neodlučivost logički status?“, itd.

93 Na ovaj primjer navodi me tvrdnja koju je Bobbio iznio na seminaru o općoj teoriji u Camerinu u lipnju 1971. god. Bobbio je tada tvrdio da se argument dosljednosti upotrebljava u filozofskoj historiografiji, gdje se stavovi jednog filozofa tumače u smislu koji je najviše u skladu s dosljednošću njegove misli. (Na drugom mjestu, Bobbio 1970: 105 i dalje, Bobbio je pripisao filozofskoj historiografiji sklonost da se, u slučaju suprotnih stavova istog filozofa, dade prednost jednom od njih na osnovu kriterija vremenskog slijeda: “Naiđemo li na neku proturječnost između tvrdnje iz jednog mladenačkog djela i tvrdnje iz jednog zrelog djela, mi ćemo biti skloni dati prednost ovoj drugoj, tj. nju ćemo smatrati istinskim mišljenjem autora“).

94 Isto se može primijetiti za drugi kriterij svođenja filozofa na dosljednost, prema kojemu je “izvorna” misao ona iz doba zrelosti (vidi Bobbio 1970). Jasno, može se primijetiti da svaki od dvaju susljedičnih i sukobljenih stavova možemo smatrati “izvornim”, a da se “izvornima” mogu smatrati i oba. Što se tiče davanja prednosti, to ovisi o ukusu historiografa: što je lako shvatiti ako se primjerice pregleda novija i užasno dosadna literatura o mladom Hegelu, o mladom Marxu, o posljednjem Heideggeru, o Wittgensteinu srednjeg razdoblja itd.

95 Kažem “možda”, zato jer polaženje od propisujućih umjesto izjavnih sudova predstavlja problem logičkog zaključivanja. Usp. Tarello 1974: II. dio. [Riječ je o zastarjeloj terminologiji. Umjesto propisujućih i izjavnih sudova danas razlikujemo propisujuće i opisujuće iskaze. Nadalje, izraz “sud“, u logičkom smislu, danas se koristi samo za smisaoni sadržaj opisujućih iskaza, koji, za razliku od propisujućih “sudova“, imaju istinosnu vrijednost. Primjedba priređivača.]

96 U Hartovoj terminologiji, iz The Concept of Law, izgledalo bi da prvi postaju norme “priznanja“, a drugi norme “presuđivanja”. Ipak, Bobbio, koji s pravom nastoji ukinuti razlikovanje normi o proizvodnji normi i normi o tumačenju normi, tumači Harta tako da bi i “tumačenjski argumenti”, ako bi se kodificirali u norme, postali norme priznanja. Usp. Bobbio 1970: 187 i dalje. Ovakvo tumačenje Harta započeo je Gavazzi 1967.

Vrh stranice

Preporučeni oblik citiranja:

Elektronički bibliografski podatci

Giovanni Tarello, «Argumentacija tumačenja i sheme obrazlaganja u pridavanju značenja normativnim tekstovima»Revus [Mrežno izdanje], 45 | 2021, Datum mrežne objave: 05 janvier 2022, pristupljeno 28 mars 2024. URL: http://journals.openedition.org/revus/7897; DOI: https://doi.org/10.4000/revus.7897

Vrh stranice

Autor

Giovanni Tarello


Giovanni Tarello (1934 – 1987) pripadnik je bio talijanske "torinske" ili analitičke škole prava, zastupajući u njoj naročito stavove pravnog realizma, sudskog iskustva i usmjerenosti na pravnu argumentaciju. Bio je dugogodišnji profesor filozofije prava na Pravnom fakultetu u Đenovi, gdje je utemeljio časopis Materiali per una storia della cultura giuridica i ono što se danas naziva "đenovskom školom pravnog realizma". Autor je brojnih radova iz filozofije i teorije prava, među njima Sul problema della crisi del diritto (Torino, Giappichelli 1957); Il realismo giuridico americano (Milano, Giuffrè 1962); Le ideologie della codificazione (Genova, CLU 1969); Diritto, enunciati, usi. Studi di teoria e metateoria del diritto (Bologna, Il Mulino 1974); Storia della cultura giuridica moderna. I. Assolutismo e codificazione del diritto (Bologna, Il Mulino 1976); L'interpretazione della legge (Milano, Giuffrè 1980). Kod nas je još preveden njegov rad "Pravni formalizam", Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 9/1972.

Vrh stranice

Autorska prava

CC-BY-SA-4.0

The text only may be used under licence CC BY-SA 4.0. All other elements (illustrations, imported files) are “All rights reserved”, unless otherwise stated.

Vrh stranice
Search OpenEdition Search

You will be redirected to OpenEdition Search